PODIJELI
FOTO: J. Hadžić

Evo, drugi dan, gdje god sjednem slušam dežurne sveznalice kako komentarišu, analiziraju, laprdaju o greškama Roberta Prosinečkog. Svi sve znaju.

“Ma, pogriješio je s Duljevićem, jer je gušio Kolašinca…. Brate moj, morao je vaditi Cimirota i Višću… Ne znam što je Džeko “nolko igro” kad ga neće go.. Jesam ti reko da je Šeha linijski golman… Ma, za sve je selektor kriv! Niti smo se nakon 2:0 zatvorili, a nijesmo ih ni stisli i dokusurili..

Ovo su neki od bajnih komentara koje sam slušao kod “Fike u Capucinu”, u Jordanskoj među safovima, na društvenim mrežama, u trgovinama… Sve sami stručnjaci.

Niko iz ovog miljea nema profi licencu, a svi sve znaju. Iskreno, ne brinu mene komentari narodnih masa. Njihovo jeste da raspredaju, ali me brine što niko od struke s licenciranim trenerskim diplomama nije dao svoje viđenje i tako možda selektoru otvorio oči, pomogao analizom za iskušenja koja nas čekaju. Problem je šutnja, onih koji imaju i obavezu komentirati. Hvaliti ili sugerirati, kritikovati… Konstruktivna kritika je poželjna. Ne moraju čekati da ih zovu novinari. Imaju mogućnost putem twiter naloga, na fejzbuku dati svoje stručno mišljenje. koje bi, uvjeren sam, našlo put do medija. Oglasio se, on to redovito čini. prof Haris Jaganjac. No, njega običan svijet ne razumije. Rijetki su i novinari koji mogu dešifrirati ono što Jaganjac piše, govori, analizira, otkriva, upozorava… Možeš biti vrhunski inžinjer elektrotehnike, svjetski arhitekta, pravnik s reputacijom, dokazani ekomista, zanatlija, građevinac, ali ako nemaš potrebne stručne nogometne reference, ne možeš shvatiti što to profesor Jaganjac govori i piše. Dakle, raja manite se ćorava posla. Pustite selektora da radi svoj posao.

Međutim, ako struka, izuzev Jaganjca šuti, mi obični smrtnici i univerzalne neznalice imamo pravo na svoje mišljenje. Evo, recimo volio bih znati, čuti, pročitati kako bi izgledali komentari ovih koji pljuju, traže dlaku u jajetu i krive selektora za remi, kako bi komentirali da je utakmica imala ovakav ishod.

Recimo, Grčka vodi s 2:0. Sudac svira problematičan jedanaesterac za goste. Isključi nam najboljeg igrača. Vrijeme curi… Smanjujemo na 2:1 u samom finišu. Grci se valjaju, simuliraju, otežu, a onda u sudijskoj nadoknadi Višća ili bilo koji drugi “Zmaj” daje izjednačujuću gol. Završava 2:2. Na tribinama delirijum, navijači u transu. Kliče se i skandira Robi, Robi, Robi… Pa Edin Džekoooo, Miralem Pjanić. I tako redom, dok maseri i ekonomi reprezentacije ne zamaknu u tunel na putu ka svlačionici. Ulicama bi se čula pjesma iz automobila, iz kafića bi horilo “Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino”… Slavili bi veliki bod, dva dana bi se pričalo o herojskoj borbi “Zmajeva” koji su se borili protiv jedanaest Grka i holandske sudijske trojke.

E, pa onaj, i bod osvojen u ovakvom scenariju imaju istu težinu. Ako ćemo pošteno, onakav penal, u najmanju ruku je dvojben. Rijetko kada se svira protiv domaćina. Crveni karton čak ni sudija početnik ne bi pokazao Pjaniću. Em, zato što bi svaki “normalan” sudija imao obzira prema Pjanićevom autoritetu, ali i što bi s žutim sve riješio

Hajmo se zapitati šta se to desilo da nam sudije tako lako sviraju penale, treniraju strogoću na najboljim igračima. Gospodo iz Uefe, ako ste nam dali nešto para za zgradu, OK, ali koja je to cijena? Imate li pravo, zbog dva tri, pet miliona eura hedije, uzeti nam evropsko prvenstvo. Koje bi donijelo desetak miliona eura i brojne druge benefite. Kako za NSBiH, tako i za zemlju.

Vraćam fim šest godina unazad kada smo se borili za Svjetsko prvenstvo; niti jedne sporne odluke. U kvalifikacijskim utakmicama suđenje za poželiti. Bilo je penala za nas, a rijetko protiv “Zmajeva”, ali u Brazili drska krađa. Ko se ne sjeća sudijske krađe protiv Nigerije. Pogurali su nas do Brazila, ali dalje nam nisu dali. Zašto? I tada smo Safetu Sušiću zamjerali guranje bratića Tina, ružili ga zbog zapostavljanja Ibričića, kasnije, nakon četiri nove kvalifikacijske utakmice, nogometna vlada pod pritiskom javnosti smijenila je Papeta. Možda je Sušić, da nije bilo sudijskog lopovluka, mogao biti naš Zlatko Dalić.

Zato nemojmo udarati po selektoru. On iz (n)ove postave izvlači maksimum. Uostalom, zašto mislimo da je remi protiv Grčke neuspjeh. Zaboravljamo da su nas Austrijanci u Beču do posljednje sekunde držali u obruču. Sjećate li se šta nam je Irska radila i kakva je bila opsada našeg gola. Bila je to pobjeda s okusom “gorčine”. Takvi smo pobjeđivali i osvojili Ligu nacija. I sad, kad smo naletili na “malo” jačeg protivnika, napadamo sve redom što ih nismo ispratili s petardom.

Moramo se pomiriti da ova reprezentacija nema Spahića, Misimovića, Medunjanina, Ibiševića, Lulića, Mujdže, Begovića, Papca… Nema ni “hajduka” Vranješa. Proces je to, preko noći ne možemo stvoriti, naći, uigrati tim koji će gaziti kroz kvalifikacije. Moramo biti spremni žrtvovati jedan ciklus, kako bi za dvije tri godine opet igrali na SP.

(S.S./Sportske.ba)

PODIJELI