PODIJELI

Asocijacija sportskih novinara u BiH inicirala je, a NSBiH prihvatio, ideju da se obilježi dvadeset godina od prvih kvalifikacija i utakmice s Brazilom. S višestrukim svjetskim prvacima BiH je igrala 18. decembra 1996. godine u Manausu.

Godišnjica je obuhvatila igrače koji su igrali i prvu zvaničnu utakmicu na domaćem terenu. Bio je to meč s Albanijom u Zenici. Nije se zaboravila generacija reprezentativaca koji su igrali čuvenu utakmicu u Tirani, što je odigrana 30.novembra 1995.godine.

Jedina želja “sedme sile” bila je da se svake godine Savez oduži svim igračima i generacijama koji su nastupali od “95” godine, pa do one “zlatne” što je izborila plasman na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Nadajmo se i ove koja se bori za mundijal 2018. godine u Rusiji…

Sjećanja na Katanu, Hukića, Arslanagića

Nekako, na skoro svakoj domaćoj utakmici gledamo ista lica, bivše asove, uz poneke “estradnjake”, u svečanoj loži. I trećerazredne političare obavezno. Kolika god bila, mala je loža da primi sve zaslužne. I zato je ideja sportskih novinara prilika, pa i obaveza Saveza da podsjeti mlađe navijače na igrače koji su iznijeli teret kada je bilo najteže.

Uvjereni smo da kancelariju NSBiH, blagajnika ili generalnog sekretara, nikad uoči važnih ili manje važnih utakmica reprezentacije, nije nazvao Pavo Dadić. Niti Senad Begić ili Miro Klaić. Rijetki će se sjetitit Nenada Miškovića, “partizanovca”, s Dubrava, koji je u teškim vremenima odlučio igrati za BiH. I nije jedini.

Ovim okupljanjem željeli smo se sjetiti i porodice rahmetli Suvada Katane, koji je u ratnim i poratnim godinama srčano natapao dres BiH. Koji je tokom rata sakupljao opremu za naše klubove i reprezentaciju. Željeli smo podsjetiti i na Mustafu Hukiću, trenera koji je s Fuadom Muzurovićem, bio i u Tirani i u Manausu. Sve do tragične smrti Huka je bio duša reprezentacije.

Nismo željeli da se zaboravi rahmetli dr. Ismet Cico Arslangić, liječnik reprezentacije, zatim maseri Samid Sabitović, Senad Žiga, Haris Babić, Suljo Arnaut, prvi sekretari Ivica Mioč, Goran Kosorić i mnogi drugi, živi i oni koji nisu s nama, a koji su utkali dobar dio života u stvaranje ovoga Saveza i reprezentacije.

Kada govorimo o prvoj generaciji, najeksponiraniji su: Vlatko Glavaš, Mehmed Baždarević, Admir Smajić, Fahrudin Omerović, Mirsad Dedić, Elvir Bolić, Muhamed Konjić, Mirsad Hibić, Hasan Salihamidžić, Meho Kodro, Mirza Varešanović, Elvir Baljić, Nermin Šabić, Sejo Kapetanović, Vedin Musić, Bakir Beširević, Sejo Halilović…Oni i jesu iznijeli teret prvih i drugih kvalifikacija. Kao naše najveće zvijezde davali su posebnu težinu državnom timu.

No, kada se dijele pozicije, kada se biraju selektori, treneri, kada se popunjavaju mjesta u NSBiH, samo deklarativno se šalje poruka da su “vrata Saveza asovima širom otvorena”…

Obilježavanje dvadeset godina prvih kvalifikacija i utakmica s Brazilom i Albanijom, prilika je da se sjetimo i ostalih igrača. Onih koji su davno zaboravljeni. Imena su, sportske gromade, pa i asovi, čijih slika nema na zidovima u kancelarijama NSBiH, koji ne dobivaju pozivnice, kojih nema u svečanoj loži. Danas su to obični, jednostavni, isti oni ljudi kakvi su bili devedesetih godina. Koji rade u smjenama u Rudniku, u Termoelektrani, u Civilnoj zaštiti. Žive život običnih “smrtnika”.

I da se zna, bez Mirsad Dedića, Ismira Pintola, Seada Osmića, Samira Šabanovića, Amira Osmanovića, Pave Dadića, Asima Hrnjića, Ibrahima Dure, Saida i Nedžada Fazlagića, Senada Begića, Vedina Musića, Esmira Džafića, Husrefa Musemića, Enesa Demirovića.., ne bi bilo prve internacionalne utakmice s Albanijom u Tirani. Koja nam je otvorila vrata u članstvo, najprije u Fifu, potom Uefu. Da nije bilo ovih, zatim Bakira Beširovića, Almira Turkovića, Murata Jašarevića, Senada Repuha, Sanina Pintula, Edina Ramčića, upitno je da li bi bilo utakmice s Brazilom u Manausu.

Jusuf Pušina, tadašnji predsjednik NSBiH po svaku je cijenu želio meč s “kariokama”. Ko ne bi, ako se zna da neke reprezentacije desetljećima čekaju u redu da igraju s Brazilcima. Nikad se nije desilo da jednu “malu” zemlju i reprezentaciju zove fudbalska velesila, kakav je Brazil i još debelo plaća. Znao je Pušina kakvu težinu za promociju zemlje ima meč u Manausu, pa je naredio “da se mora igrati makar stručni štab i liječničko osoblje igralo”. I sam je silno radio na toj utakmici, radovao se susretu s “kariokama”, a na kraju je morao ostati u Sarajevu zbog državničkih obaveza. Ustvari, Pušina je svoj posao odradio, činom svečanog potpisivanja ugovora za meč Brazil – Bosna i Hercegovina 18. decembra 1996. godine u Manausu.

Obilježavanje i okupljanje prve generacije važno je da podsjeti javnost na zaslužne ljude, na domaće igrače, kojih se danas malo ko sjeća. Amir Osmanović, recimo, bio je prvi topnik tadašnje Prve lige BiH. Prvi igrač s ovih prostora koji je zaigrao u Kini. Sead Osmić – Čipo, bio je sjajni napadač Radničkog. Iz Lukavca je i golman Samir Šabanović. Pomeuti igrači činili su kostur moćnog i superiornog Radničkog, kojeg su vodili Mirso Halilagić, Bego Alihodžić i Irfan Džindo. Jednako tako su klasni bili “prznica” i igrač briljantnih poteza Mirsad Baraković, zatim Elvir Merdanović i drugi… Lukavac je reprezentaciji dao omladinske reprezentativce Mirzu Bašića i Iljku Tomića. Bilo je to zlatno doba Lukavčana, za čijim je kormilom bio neumorni Bajro Bačić.

Sjetimo se i Čelika i Zenice. I njihovih asova, kao što su svestrani Senad Begić, u kojeg je Fuad Muzurović imao neograničeno povjerenje. Posebnu pažnju zaslužuju veznjak i radilica Pavo Dadić, prvo ime Zenice. Dadić nije imao dilemu kada je kao Hrvat pozvan da igra za BiH. Koji sada časno za porodicu zarađuje na građevini negdje oko Zadra. Asim Hrnjić, jedini s ovih prostora uspješno je igrao na “liberu” i u napadu. S Dadićem, Toljom, Aličićem i Karagićem činio je kostur Zenice, koja je vođena od strane Husnija Arapovića i Mehmeda Čolaka igrala možda naljepši nogomet u BiH. Esmir Džafić- Čaja i Nudžein Geca, dali su svoj doprinos kada je to bilo najpotrebnije državnom timu.

Ne zaboravimo Vuku Petranovića!

Mogli bismo satima nabrajati i pisati o majstorijama tadašnjih vedeta, poput Miralema Nalića, Halima Stupca, Salema Tulića, Ekrema Bradarića, Dženana Uščuplića, Admira Adžema, Nermina Vazde, Adnan Osmanhodžića, Almedina Hote, Alena Mešanovića, Vedina Musića… Ne smiju se zaboraviti Marko Topić, Miro Klaić. Nenad Mišković, Bojan Jamina, Ivica Jozić. Kakva bi to bila nepravda zaboraviti Vukašina Petranovića, čuvenog golmana, koji je, pod prijetnjom klupske kazne, na svoju ruku, dolazio na utakmice koje su promovirale Bosnu i Hercegovinu. On nije bio u Tirani, nisu ga pozivali za kvalifikacijske utakmice, ali je bio prvi ranih devedesetih godina kada je sve počinjalo. I kad se ništa nije imalo. I kada se igralo za Bosnu i Hercegovinu.

Oni su svoje snove odsanjali i doživjeli. Sanjali su da naša reprezentacija zaigra kvalifikacije. Igrala je. I igra. Naša je, odnosno obaveza Saveza da ih se sjeti. Ako ne uoči svake utakmice, “makar” nakon dvadeset godina. Da se zna da kada se i kako stvarala reprezentacija i Savez. Oni to ne traže, već to zaslužuju.

Zato, dragi prijatelji, navijači Bosne i Hercegovine, ma gdje bili, ako neko vidi Osmića, Šabanovića, Osmanovića, Dadića, Begića, Pintola, Hrnjića, Džafića, Beširevića.., neka im prenese; u petak, u 18 sati je utakmica za njih. U petak je njihov dan. I za one kojih više nema. Njihova utakmica i ostvareni san. Neki će se vidjeti nakon dvadeset godina. Mnogi, svi će se sjetiti i pustiti suzu za Hukom, Katanom, Cicom… Nadajmo se da će i ova poruka i apel doprijeti do njihovih poslodavaca i gazdi, koji će im dati slobodan dan u Rudniku, Termoelektrani, u “Preventu”… Ovo je poziv i svim ljubiteljima nogometa, navijačima Bosne i Hercegovine, da u petak (16. decembra) popodne planiraju doći na “Mojmilo” i vide prave majstore, sportske i ljudske veličine. Utakmica se igra od 18 sati. Ljude koji su stvarali ovu reprezentaciju. Dođite i uživajte u majstorijama: Baljića, Glavaša, Musića, Bolića, Varešanovića, Salihamidžića, Repuha, Halilovića, Begića, Osmića, Hibića, Jašarevića, Osmanovića, Dedića, Hrnjića, Smajića, Baždarevića, Omerovića, Dadića, Fazlagića, Brkića, Dure, Demirovića…

(S.S./Sportske.ba)