PODIJELI

Jutro je krenulo naopako. Umro je Fahrudin Avdičević, legendarni kapiten Slobode i istinska legenda bosanskohercegovačkog fudbala. U knjizi “100 godina Slobode“, koju sam napisao zajedno sa Harisom Šahovićem, Avdičevića sam titulisao nazivom kapiten za sva vremena. Upravo takvim mi se učinio prilikom našeg prvog razgovora vođenog prije tri mjeseca u Tuzli, u vrijeme kada sam obilazio Slobodine velikane iz prošlosti skupljajući materijal za knjigu posvećenu prvom stoljeću velikana sa Tušnja.

Kafu sa Fahrudinom Avdičevićem sam dogovorio vrlo brzo. U restoranu nedaleko od njegovog stana. Srdačan pozdrav, uvodno predstavljanje s moje strane, a onda i prve minute razgovora o životu i fudbalu. Avdo konstatuje da fudbal i jeste život, ali da od fudbala u starosti bole noge. Tako kroz smijeh počinjemo šetati hodnicima sjećanja ovog velikana.

Fahrudin je rođen 1943. godine, u Bijeljini. Mnogočlana porodica. Otac Abdualah i majka Kadira imali su desetero djece.

“Moj brat Mehmedalija je bio odličan igrač, možda i bolji od mene. Počeli smo u Radniku. Poslije nekoliko utakmica po nas je došla Crvena zvezda, ali iz Radnika nas nisu željeli pustiti. Onda je stigla Sloboda“, sjetio se Avdičević.

Slobodinu delegaciju su predvodili trener Ostoja Simić i sekreter Drago Karaman. Došli su po Mehmedaliju, ali bratski dogovor je presudio da u Tuzlu krene stariji Fahrudin. Tako je i bilo. Igrač je već nakon prvih utakmica zadivio tuzlansku publiku. Jak u duelu, spretan ispred gola, u jednoj sezoni je sa pozicije centralnog halfa postigao 17 golova, što je do 1988. godine bio evropski rekord.

Jedan od najznačajnijih golova u klupskoj historiji Slobode Avdo je postigao u Titogradu, u meču Budućnost-Sloboda. Tuzlaci su pobjedom 3:0 ostvarili ulazak u Prvu ligu Jugoslavije, iz koje nisu ispali sve do raspada te zemlje. Fahrudin je u tom periodu bio kapiten ekipe, pa trener, a na kraju i direktor. Kada je trebalo braniti Slobodu od nasrtaja nacionalista i agresora Avdo se srčano isprsio. Sačuvao je Klub i ponudio mu šansu da nastavi živjeti svoju ideju iz 1919. godine.

“Sloboda je uvijek bila lijep klub, omiljen u svim dijelovima Jugoslavije. Posebno su nas voljeli Dalmatinci. Sjećam se da smo 1995. godine uspjeli izaći iz Tuzle i otići na turneju po Dalmaciji i Istri. Igrali smo sa Goškom iz Dubrovnika, Hajduk nas je ugostio, pa i Rijeka. Uživali smo u sjajnom odnosu ljudi koji su predvodili te klubove, jer svi su znali šta je i ko je Sloboda, koga predstavlja i ko je vodi. I šteta je što nismo nastavili njegovati te divne odnose sa Dalamacijom i sa ostalim klubovima iz regije, jer Sloboda ne smije biti lokalna, nikada nije ni bila“, sjetno je naglasio Avdičević.

Tri sata našeg razgovora činila su se kao trenutak. Fahrudin je plijenio moju pažnju pričama o slavnim utakmicama, anegdotama sa priprema, borbi sa protivničkim napadačima, ljubavlju prema saigračima. Volio je, kaže, Musu Hatunića, cijenio Mustafu Hukića, a posebno se radovao golovima Merseda Kovačevića. Jednog saigrača je posebno izdvajao – Alberta Altarca! Majstor lopte i dobar čovjek, tako je Fahrudin opisao Alberta.
Sa Fahrudinom sam se rastao nakon promocije knjige “100 godina Slobode“. Bio je to naš drugi susret. Lijepa noć, mnoštvo crveno-crnih velikana, još više zaljubljenika u te boje. Avdo sa visoko podignutim rukama u zrak, aplauz iz publike, sreća na licima okupljenih u hotelu Mellain. Avdo kao nekad na Tušnju sretan i ponosan pred svojim navijačima. Scena koju ću zauvijek pamtiti.
Hvala ti veliki Fahrudine!

BIOGRAFIJA:
Almir Šećkanović je bosanskohercegovački novinar. Trenutno je angažovan na Al Jazeeri Balkans.

PODIJELI