PODIJELI

Piše: Mladen BOŠNJAK

Fudbal je za mene pitanje vremena i strpljenja, a ne ekscesa!
(Hugo Ruševljanin, 1969.)

Stari nogometni fanatik, trener i mentor, organizator i menadžer, dobro je znao o čemu govori kada je izustio gore navedenu misao.U Hugi Ruševljaninu se nakupilo toliko iskustva da je bez i najmanje zadrške mogao ovu izjavu postaviti kao sportski (ne samo nogometni) aksiom.

Vrijeme i strpljenje su sistem. Ozbiljni i osmišljeni rad na duže vrijeme, „na duge staze“. Nekad su to radili Andrija Vekić, Zejnil Selimotić, Branko Elsner, Zdenko Kobešćak i brojni drugi pedagozi razasuti po bivšoj državi.

U Bosni i Hercegovini niko nema ni vremena, ni strpljenja. Možda ima Ruševljaninove mudrosti (Osim, Muzurović, Džidić, Arapović, Pirić…), ali ju nema ko primjeniti. Nikoga nema da u zakon ugradi iskustvo i pamet ovo malo preostalih nestora bosanskohercegovačkog nogometa.

A ekscesa – koliko hoćete! S njima se, vidljivo je, i prije pola stoljeća borio Ruševljanin čija je nogometna filozofija značajno odudarala od klišeiziranog, partizansko-sokolskog poimanja sporta. Eksces kod njega predstavlja težnju trenutnom uspjehu, instant rezultatu, štono se kaže – uspjehu preko noći. U razmišljanju velikog nogometnog stručnjaka eksces je puka slučajnost, blic, kratkotrajni i neočekivani bljesak. Meteor.

E, zato što nemamo vremena i strpljenja, i zato što uporno ulijećemo u ekscese, nemamo neku veliku perspektivu. Zato Prosinečki mora pozivati (ako je pozivao) izvjesnog Ožegovića, zato nam reprezentativce odgajaju skandinavski i stručnjaci širom Europe. Zato još neko vrijeme možemo igrati na patriotizam roditelja-nevoljnika, onomad njih izbjeglica kojima ova spaljena zemlja još uvijek nešto znači.

Teško je, uistinu, zamisliti da Bosna i Hercegovina bude neki sređeni otok usred javašluka koji caruje i u nogometnom sistemu susjednih zemalja, ali možemo li barem pokušati, može li barem jedan klub na par sezona pokazati strpljenje, a izbjeći eksces. Jer, naši su reprezentativci većinom produkti ozbiljnih sistema europskih zemalja, oni su primjeri „vremena i strpljenja“. Oni nas drže u gornjem domu svjetskog nogometa.

A, šta ćemo jednog dana kad njih ne bude, kad nam ostanu samo izdanci ekscesa i slučaja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.

PODIJELI