PODIJELI

Više od trideset godina srećem najbolje svjetske nogometaše po stadionima, dvoranama, na raznim prijemima, izborima najboljih… Kao obični navijač, potom po “zadatku”, kao novinar. Tako sam imao priliku sjediti “face to face” s Peleom, Šumaherom, Kolinom, Maradonom, Bekenbauerom, Ibrahimovićem, Elberom, Ronaldom, Hicfildom, Rumenigeom, Henesom, Marićem… Duga je lista poznatih, uglavnom iz nogometnog svijeta.

Uz rang pobrojanim velikanima uvrstio bih Semira Tucea. Premda nisam navijač Veleža, što je posebna privilegija biti, ali sam simpatizer, pa pamtim igrače iz raznih Veležovih generacija. Od Irovića, Ćurkovića, Mujića, Pecelja, Glavovića, Ledića, Salema i Vahe, Vladića, Sliškovića, Skočajića, Đurasovića, Matijevića, braće Hadžiabdić, Kajtaza, Zije Repka, Kodre, Beširevića, Šišića, Peđe i Goce Jurić… Nešto više vremena proveo sam prateći poslijeratne “Rođene’, koje su spašavali i spasili Kema Šestić, Sejo Balalić, Zejnil Zeko Selimotić, Semin Temim, Avdo Kalajdžić, Pika Ćemalović, Sedin Tanović.., sa svim bivšim asovima koji su nesebično pomagali Velež da opstane.

Zasluga je to velikim dijelom nove garniture predvođena Šemsudinom Hasićem, Ibrom Rahimićem i saradnicima. S (n)ovim Veležom sam bio po mjesnim zajednicama (ne ponovilo se), koje su imale prvoligaše s kojima je mostarski kultni klub igrao silom (ne) prilika. Vratimo se velikanima s početka teksta. Semir Tuce nije izgradio svjetsku karijeru, ali je bio svjetska klasa! Igrao je u vrijeme kada menadžeri nisu imali takvu moć, kao danas. Da Tuce danas igra, kao što je igrao osamdeseetih godina, nosio bi dres evropskih velikana i zarađivao desetine miliona eura godišnje.

On je izabrao Lucern, a malo je nedostajalo da potpiše za madridski Atletiko. I povreda je zaustavila njegovu inostranu karijeru, pa je u tridesetoj godini otišao u fudbalsku penziju. Na teren se Semir vraćao kad god je dobio poziv Envera Marić i drugih, koji su ratnih devedesetih godina organizirali utakmice za pomoć BiH i tako trasirali put za prijem u Uefu i Fifu.

Krenuo je u trenerske vode, ali je brzo shvatio da roditelji i menadžeri imaju “veću moć” i od samih trenera. Sin Sandro, kćkerke Tea i Mia bili su talentirani, ali su i oni “na vrijeme” okrenuli se studijama i drugim poslovima…

Tuce i Kajtaz, koje raja pamti i po transparentu što je stajao na svim jugoslovenskim stadionima “SEJO I SEMIR UNOSE NEMIR”, bili su trenerski tandem selekcije Avazovog Sporta na jednom sarajevskom turniru. Sretao sam Semira po Vaduzu, St. Galenu, Cirihu, kada je bh.reprezentacija igrala u Švicarskoj.

Na intervju je reporterska ekipa krenula u tipično ljetnim uslovima, u Mostaru nas je dočekalo nevrijeme kakvi ni najstariji Mostarci ne pamte, a u povratku nas je pratila.”jesenja” kiša.

Semir je došao u pratnji supruge Dajane, s kojom ima doživotni ugovor. Sada su negdje na pola puta.

“Mi smo ti zajedno već 37 godina”- pohvalio se Semir.

Ćime je dao do znanja da gospođa Dajana drži sva četiri ćoška kuće. S ponosom su pričali o svojoj djeci, o Mostaru, Veležu, raji… Nije mu bilo teško javiti se, možda najvećim veležovcima izvan Mostara, zavidovićkoj porodici Starčević. Sa sjetom je pričao o intervjuima u čuvenom listu “Tempo” , te drugim zgodama i nezgodama..

Intervju smo radili u prelijepom kafiću, možda jedan od naljepših u Mostaru, “LAGANINI”, ali smo zbog osoblja ili “DJ’ koji je bio “za miksetom” bili na nesvakidašnjim mukama. I na našu molbu, da tokom intervju smanji muziku, premda smo bili jedini gosti, gospodin za šankom je uživao dok gleda kako se znoji naš kamerman Samir Hadžić, ali i Tuce dok se bori da nadglasa muzičke taktove iz “kompjutera”. Zbog nešto slabijeg tona dužni smo izvinjenje našim čitateljima i gledateljima.

U nastavku poslušajte i pogledajte ekskluzivni intervju sa Semirom Tuceom.

(Sinan Sinanović/Sportske.ba)

PODIJELI