PODIJELI
Ekipa Veleža, sezona 1996/97, stoje: Ćemalović, Kaplan, Greljo, Šegetalo, Mešanović, Salčin; čuče Kalajdžić, Zaimović, Bebanić, Kajtaz i Obad.

 

Razgovarao: Mirsad Starčević

Fudbalski klub Velež je 15. marta 1992. godine  odigrao svoju “posljednju“ utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom. Igrao se meč 23 kola u kojem su “Rođeni“ sa (2:0) savladali FK Zemun. Niko tada nije ni u snu mogao naslutiti da je to “posljednja“ domaća tekma Veleža na stadionu gdje je stekao ime i slavu.

Uslijedio je rat i koji Veležu praktično odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom kojeg hrvatske vlasti dodjeljuju novonastalom HŠK Zrinjski ( utemeljen u Međugorju 1992.) na korištenje punih 109 godina.

Uprkos svim problemima rad Fudbalskog kluba Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru.

Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom

Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici, a potom je od tvorničkog igrališta uređen i napravljen stadion u Vrapčićima na kojem Velež i danas igra utakmice. Prvi zvanični meč u nezavisnoj BiH Velež je odigrao 21. oktobra 1995. godine. U Jablanici je savladano Sarajevo sa (3:0) uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebanića i Dženana Šegetala.

Prvi ligaški poslijeratni meč u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Ćupina, Mario Knezović, Esad Salčin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Čolaković, Enes Bebanić, Samir Ćemalović, Dženan Šegetalo, Admir Velagić i Saša Ćehajić. Kapiten je bio Samir Ćemalović, a trener Zijo Tojaga.

Kako se tada igralo srcem, bez dresova, kopački, stadiona i svega onoga što imaju današnji igrači reći će nam Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Veleža. – Prvo hvala što ste se sjetili mene i naše ekipe. Iako su vremena poslijerata bila teška, lijepo se sjetiti tog perioda obnove kluba. Nismo imali ničega, a držala nas je ljubav i volja za spas Veleža. Bez stadiona, bez terena za treninge, dresovi i kopačke su dolazile od legendi kluba iz inostranstva i krenulo se. Zaista taj period u mom srcu će duboko ostati urezan, u jednom dahu je rekao Eso Salčin, nekadašnji stameni stoper obnovljenog i spašenog Veleža.

Obad i Salčin, poslijeratne legende Veleža
Obad i Salčin, poslijeratne legende Veleža

Sjećate li se prve utakmice, detalja i pobjede nad starim rivalom Sarajevom (3:0)?

– Kako da ne, u Jablanici smo morali igrali kao domaćini i pružili nevjerovatnu partiju za ubjedljiv trijumf. Jednostavno nas je nosio nekakav elan i duh što nosimo crveni dres slavnog kluba, koji je odbio da bude ugašen. Golove su dali Obad, Bebanić i Šegetalo.

Te prve sezone 95/96. najvažnije je bilo što je klub obnovljen, a ekipa ostala u najboljem društvu?

– Da, tačno upotpunosti. Gledajući iz ove perspektive to je pravi podvig, jer svi klubovi i ekipe iz tog perioda su bili u boljem položaju u odnosu na nas. Ako ništa svi su imali stadion.

Koje još utakmice i pobjede pamtite iz tog perioda?

– Pamtim osvojeni bod na Koševu (0:0), zatim pobjedu na kakanjskim Rudarom u posljednjem kolu od (3:0) sa kojom smo ostali u ligi, zatim trijumf na Lukavcem (4:1)…ma bilo ih je još ali one su nekako najdraže.

Najbolji igrač poslijeratnog Veleža po Vama je?

– Bez mnogo dileme to je Adis – Aca Obad. Pored toga što je davao golove, davao je ton igri i bio pravi predvodnik. Uz Acu taj perid su obilježili još Zaimović, Ćemalović, Velagić, Bebanić, Šegetalo…jednostavno svi. Ne bih želio nekoga slučajno da zaboravim.

Pratite li današnji Velež?

– Naravno, Velež nam je u krvi kako da ga ne pratim. Vidi se napredak kluba u svim segmentima i ubijeđen sam da slijede bolji dani. Vratit će se Velež još jači i teža je vremena prebrodio.

Sada radite s mladima, vodili ste FK Blagaj zajedno s Acom Obadom, zatim kadete kakanjskog Rudara. Gdje ste danas s angažmanom?

– Da nakon Blagaja sam prihvatio rad u Kaknju i vodio kadete Rudara. Odavno nisam vidio bolje i talentiranije djece nego tamo i toj djeci samo treba stvoriti uslove i s jasnim ciljem raditi dugoročno. Zbog nepoklapanja ambicija i sistemskog rada otišao sam iz Kaknja, ali su mi djeca i sam grad ostali u lijepom sjećanju. Sada sam slobodan, odmaram i čekam angažman, za kraj kaže Eso Salčin jedna od legendi prve poslijeratne ekipe “Rođenih“.

PODIJELI