PODIJELI

Piše: Mladen BOŠNJAK

Plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu 2014-te godine najasnija je, i neporeciva, neuralgična točka bosanskohercegovačkog nogometa. Euforiju normalnih i iskrenih navijača, onih koji su mjesečnu zaradu trošili da bi otišli na utakmicu, pratila je, nažalost, zavist i ljubomora manjine koja je, bajdvej, znatno utjecajnija od navijačke većine.

Sušić se svijetu potvrdio kao ozbiljan nogometni stručnjak, Sredojević, Piplica i Baljić bili su dio jednog ozbiljnog stručnog stožera, cijene igrača otišle su u nebesa… Reprezentacija Bosne i Hercegovine je na velika vrata ušla u Top 20 svjetskog nogometa, bili smo hvaljeni sa svih strana, poželjni kao suparnik u prijateljskim utakmicama. Marketinški stručnjaci rekli bi: postali smo brend! I što je najvažnije, s trendom daljnjeg jačanja!
U kasu Nogometnog saveza slila se gomila para. Dotad neviđena. Odolijevalo se kritikama i nedobronamjernim nasrtajima sa svih bokova. Menadžeri, i oni koji misle da to jesu, uzvrpoljili su se, i njih su počeli svrbjeti bankovni računi. Igračke zvijezde i poluzvijezde pokušavale su dosegnuti status božanstva.

Razvoj događaja bio je predvidiv. Cipar u Zenici – „mina“ vidljiva prostim okom, kasnije Izrael, zvižduci, i na koncu naručeni pokliči „Pape odlazi“!

Tragedija neće biti konačna ako je ta era petogodišnje blasfemije okončana u Erevanu, ako se glave opet skupe, ako srcem i dušom igrači zaigraju, a svi ostali zapjevaju, za Bosnu i Hercegovinu. Ako prestanu novinarska pretjerivanja u hvaljenju pojedinih „neotkrivenih talenata“, ako objektivno i ljudski priznamo da smo u kvalitativnom smislu teški prosjek, a u odnosu prema reprezentaciji, i zalaganju u nacionalnom dresu, da smo duboko ispodprosječni, da u svojoj umišljenosti često znamo podcijeniti suparnika…

A, ako ostanemo na današnjoj razini ostat ćemo europski nogometni kusur, vječni sudionici baraža, i u njemu vječni gubitnici. A sve se može promijeniti, kao što nas je u opći delirij prije pet-šest godina bacio onaj čuveni zgoditak Vedada Ibiševića. Sve se može promijeniti na bolje ako u našim glavama i psihama igrača Armenija ostane jedna tužna epizoda, jedna blijeda mrlja, jedan loš dan.

Međutim, nisu zanemarivi izgledi da je Erevan početak kraja jedne solidne nogometne priče. Sve zavisi od nas. Svih nas!