PODIJELI
FOTO: FKS.info

Piše: Muhamed Bikić

Ko sam ja da raspravljam, je li neko više ili manje zaslužan da dobije Šestoaprilsku nagradu?! Niko!

Ko su ljudi koji odlučuju, ko će dobiti tu nagradu?

Neki ljudi, koji i ovo stoljeće, u proljeće, po drugi put “ubijaju” Želimira Vidovića Kelija i to baš u proljeće kada se za porodicu Vidović zajedno sa pupoljcima bude najteža sjećanja.

Zar ovo proljeće nismo mogli da im podarimo ljepše sjećanje i zahvalnost velikom, humanom čovjeku Sarajeva, za koje je igrao i živio do posljednjeg daha.

Zato ovdje javno, ja niko, nekim ljudima postavljam pitanje, zar zaista heroj Keli posthumno neće dobiti Šestoaprilsku nagradu?

Čekam, siguran sam zajedno sa velikim brojem časnih Sarajlija, odgovor!

Podsjećanja radi, Želimir Vidović Keli je ubijen 17. maja 1992. godine. Tog dana Vidović je na humanitarnom putu između centra Sarajeva i bolnice Dobrinje prevozio ranjenike. Još jednom je Keli pokazao hrabro sportsko srce, prevozeći osobnim automobilom ranjene borce i civile, kojima je paklenog maja 1992. put ka bolnici Koševo bio jedini put nade da će spasiti život i nastaviti prkositi ubijajućim granatama i mecima. Vraćajući se iz bolnice, Keli tada nije ni slutio da će mu to biti posljednja humana vožnja. Prema riječima očevidaca, uhvaćen je na izlazu iz zloglasne Kasindolske ulice koju je kontrolirala srpska vojska i od te 1992. pa do 2004. gubi mu se svaki trag.

Potraga za humanim Kelijem trajala je punih dvanaest godina, a petog juna 2004. godine, na Gradskom groblju Bare pokopani su posmrtni ostaci legendarnog fudbalera. Prema izričitoj želji njegove porodice, Keli je pokopan skupa s dresom Sarajeva, kluba i grada, za koje je živio.

Ljubitelji fudbala u BiH, pa i šire, itekako se sjećaju Kelijeve karijere. Ona je započela u sarajevskom naselju Stup, gdje je rođen 17. novembra 1953. Igrao je u ilidžanskom Igmanu, potom u sarajevskoj Bosni, a onda dolazi na Koševo. U Sarajevu je počeo na mjestu beka, a kasnije je prebačen u vezni red, jer je imao izrazito jak i precizan udarac. Često je bio u ulozi strijelca, a Kelijevih fudbalskih majstorija posebno se sjećaju komšije s Grbavice, kada je Vidović presuđivao u vječitom derbiju. Takav jedan spektakularni gradski derbi prepričava se i danas. U velikom 44. odigranom 10. marta 1982. godine na Koševu pred rekordnim brojem gledalaca (55.000), Sarajevo je slavilo protiv Željezničara sa 2:1. Strijelci su bili Nikić za Željezničar, a Sušić i Vidović za Sarajevo.

Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mijenjali golmani i lijevi bekovi, Želimir Vidović je standardno nosio dres sa brojem 2. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu prekomandovan je u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje će igrati još ofanzivnije, odlično kontrolišući sredinu terena. Za Sarajevo je odigrao blizu 200 utakmica.

Nakon blistavih igara u dresu Sarajeva uslijedio je poziv u reprezentaciju bivše države (dva nastupa – protiv Meksika i Urugvaja), a nije ga zaobišao ni poziv austrijskog Union Welsa, a potom i ekipe GAK-a, gdje je Vidović završio sa aktivnim bavljenjem fudbalom. Po okončanju karijere vratio se u grad na Miljacki, gdje je u sarajevskom naselju Dobrinja sa suprugom Borjanom otvorio piceriju i zarađivao, kako je znao kazati. Pokojni Keli je, kažu, živio za svoje dvije kćeri Dajanu i Mianu.

A legendarnog Kelija su svi voljeli, počev od novinara, pa do svih ljubitelja fudbala i sporta uopće, koji su imali priliku gledati pokojnog Kelija.

Nažalost, ovaj veliki čovjek, nije dočekao stare dane u svom voljenom Sarajevu i sa svojim Sarajlijama, za koje je živio i igrao do posljednjeg daha.

Danas, jedna ulica u Sarajevu na Dobrinji nosi njegovo ime, kao i glavni teren fudbalskog kampa Fudbalskog kluba Sarajevo na Dobrinji.

PODIJELI