PODIJELI

Za Predraga Mijatovića, nekada proslavljenog fudbalera Reala nema dileme ko je favorit 1. juna u Madridu. U ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) slavni crnogorski fudbaler smatra da će iskustvo Liverpoola sa prošlogodišnjeg finala Lige prvaka, imati presudni značaj u duelu sa Tottenhamom.

– Izgubili su tada od Real Madrida i siguran sam da su izvukli neke pouke. Sa druge strane, ekipa Mauricija Pochettina prvi put u klupskoj historiji igra jednu tako važnu utakmicu. Upravo iz tog razloga, početnu prednost dajem četi Jurgena Kloppa. Fudbal nas je mnogo puta uvjerio da umije da bude nepredvidiv i ta moja prognoza ne mora ništa da znači. Svaka utakmica je priča za sebe, pogotovo kada je reč o najkvalitetnijem evropskom takmičenju. Polufinalni mečevi su bili spektakularni, sa pomalo neočekivanim epilozima. Svi smo posle prvih duela videli Ajax i Barcelonu u finalu. Za mene je veliko iznenađenje ono što je Liveprool uspio da uradi u revanšu na Anfieldu. Dobro je da se dešavaju takve stvari i vjerovatno ne postoji stručnjak na svijetu koji bi mogao da nasluti kako će se završiti meč na stadionu Wanda Metropolitano – rekao je Mijatović.

Jović je vanserijski napadač

Mijatović je svojevremno mudro postupio kada je iz Partizana otišao u Valenciju i napravio sebi odskočnu dasku ka Real Madridu. Sličnim putem ide mladi srbijanski napadač Luka Jović.

– Jović još uvek nije postao zvanično igrač Real Madrida i ne bih ništa komentarisao prije svega iz poštovanja prema njegovom sadašnjem klubu Frankfurtu. Mnogo puta se desilo da su neki transferi propali u posljednjem trenutku i onda sva priča ide u prazno. Da sačekamo još malo, bit će prilike… Ono što mogu da kažem, jeste da se radi o vanserijskom napadaču. Postigao je mnogo golova ove sezone i u Bundesligi i u Ligi Evrope. Mlad je, perspektivan, klasičan gol-igrač i nema tog kluba na svijetu koji ga ne bi poželio u svojim redovima – istakao je Mijatović.

Srbijanski fudbal se minulog vikenda poklonio jednom od najomiljenijih igrača na prostorima bivše Jugoslavije. U zasluženu penziju otišao je kapiten Partizana i rekorder po broju odigranih Derbija Saša Ilić.

– Sale se oprostio i sve je bilo veličanstveno. Napravio je nešto što vjerovatno niko poslije njega neće ponoviti. Oborio je mnoge rekorde i ispisao historiju srbijanskog fudbala. Nismo se sreli u Partizanu, ali sam imao priliku da sa njim dijelim svlačionicu u reprezentaciji i mogu da kažem da se radi o divnom momku. Koliko god je dobar igrač, još je bolji kao čovjek. Želim mu svu sreću u nekim novim projektima – kazao je Mijatović.

Čileanci

U epicentar jugoslovenske fudbalske javnosti, Mijatović je dospio poslije učešća na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Skoro tri i po decenije kasnije, ne blijede sjećanja sa trijumfalnog puta Jugoslavije do zlatne medalje u konkurenciji omladinaca.

– Mnogo je emocija i mnogo anegdota. Prvo što mi pada na pamet je fantastična atmosfera u ekipi, to naše prijateljstvo i ogromna želja da napravimo nešto što će ući u historiju jugoslovenskog i svetskog fudbala. Nažalost, postoji i tužna strana priče. Ostali smo bez dva velika drugara, Mijucića i Pavličića, koji više nisu među živima. Sjećam se odlaska na taj šampionat, svi smo bili uplašeni i skeptični. Malo smo živnuli poslije prve utakmice u kojoj smo pobijedili domaćina turnira, a prelomni trenutak je bila pobjeda protiv Brazila. Oni su u tom trenutku bili aktuelni prvaci svijeta u omladinskom uzrastu i mislim da smo tek tada shvatili da možemo do kraja. Nastavili smo u furioznom stilu i uradili ono što nas danas čini “Čileancima” – prisjetio se Mijatović.

Nema mnogo arhive iz tog perioda. Tek poneka izbledjela fotografija i nekoliko video fajlova lošeg kvaliteta. Ali tu je ono najvažnije. Golovi, radovanje, uručenje pehara. Čak i scena iz polufinala, kada selektor Jozić vrijeđa Mijatovića zbog naivnog crvenog kartona.

– Ne znam tačno šta mi je govorio, ali mislim da je bilo svega i svačega. Ja sam bio kao u nekom transu. Strašna situacija, dobijaš crveni karton, svjestan si da ne igraš finale, zbog svoje greške. On je bio podalje, ali sam ga čuo. Al’ sad da se sjetim šta je sve rekao, nema šanse. Da su neka modernija vremena, pa da pročitamo sa usana, ovako… Nema veze. Šta god da je rekao, bio je apsolutno u pravu. Poslije smo osvojili titulu i niko se više nije sjećao mog isključenja. Bila je to sjajna generacija. Ja sam među posljednjima priključen ekipi. Do tih priprema na Igmanu nisam bio ni na širem spisku. Dogodilo se da 7 ili 8 igrača dobije stomačne tegobe na prijateljskoj utakmici protiv Rusije u Valjevu, Jozić je ukazao šansu nama mlađima i mi smo je iskoristili. Tad je i meni sinulo u glavi, pa ovo i nije tako loše, mogu ja tu nešto da uradim. Nikada prije toga nisam igrao ni za jednu selekciju. Jesam za Crnu Goru, ali nikada za reprezentaciju Jugoslavije. Imao sam jako veliku tremu. Mučio sam se na prvim treninzima jer su svi oni bili već o-ho-ho reprezentativci. Uspio sam da se uklopim i da zaslužim povjerenje Mirka Jozića. Kad god pomislim na Čile i na činjenicu da smo tako mladi i nezreli otišli tamo i upisali se zlatnim slovima u anale jugoslovesnkog fudbala, prorade mi emocije i stvarno sam ponosan što sam bio dio cijele te priče – naglasio je Mijatović.

Vruća gostovanja

O bravurama u Partizanu, Valenciji i Real Madridu, sve je rečeno i sve napisano. Nekako nam je draže da ga vratimo na one početke. Na Titograd. Na stadion Pod goricom. Na Budućnost.

– Nema fudbalera koji se ne sjeća svog debija. Ja sam prvu utakmicu odigrao protiv Rijeke na Kantridi. Bilo je neriješeno. Nisam mogao da vjerujem kada sam vidio svoje ime među starterima. Bio sam klinac, tek sam došao u Budućnost i potpisao profesionalni ugovor. Trener je bio Špaco Poklepović, koji nas je nažalost napustio prije godinu dana. Poslije toga je sve išlo prirodnim tokom. Druga utakmica, pa treća, četvrta… stigli su i golovi. Zatim Svjetsko omladinsko prvenstvo gdje osvajamo zlato i automatski postajemo veliki igrači. Imao sam sreću da se dopadnem treneru i saigračima prije puta u Čile, jer da nisam tako rano debitovao za Budućnost vjerovatno ne bih ni došao u situaciju da se borim za mjesto među putnicima – mišljenja je Mijatović.

Slušali smo često igrače Zvezde, Dinama, Partizana, Hajduka, Sarajeva i Želje, ali zanimljivo je čuti sa aspekta igrača Budućnosti gde je bilo najteže gostovanje u staroj Jugi:

– Mi se u tom periodu nismo borili za opstanak, ali nismo bili ni kandidati za vrh tabele. Dakle, zlatna sredina. Svako gostovanje je bilo komplikovano, naročito ako se ide na noge velikoj četvorci. To je bila nemoguća misija da se uradi nešto više od časnog poraza. U Podgorici je bila druga pjesma, tu smo uvek mogli i protiv najjačih. Nije bilo prijatno u Sarajevu, Tuzli, Osijeku… maltene ideš i znaš da moraš da pružiš perfektnu igru, bez ijedne greške, pa da se nadaš da možda izvučeš remi. Mnogo nezgodno. Plus što se na većinu tih gostovanja išlo autobusom. To su sati i sati putovanja, izlomiš se i polomiš, da to više nije normalno. I naravno, ako izgubiš, onda je povratak kući još teži“.

Nije ni čudo što je članovima velike četvorke bilo teško u Titogradu. Tu bi i Realu klecala koljena poslije prolaska kroz čuveni tunel.

– Da, taj famozni tunel. Bilo je tih tunela puno u starom jugoslovenskom fudbalu. Svi su stadionu imali neki svoj tunel i tu neku krivinu gde je bilo teško proći, a da ti se nešto ne dogodi. Nekad manje strašno, nekad više, ali nikad nešto nenormalno. Mislim da se od toga pravila nepotrebna fama u javnosti, kao da su se tu dešavale ne znam kakve stvari. To je i danas normalna pojava. Uvijek ima provokacija, na ovaj ili onaj način. Taj titogradski tunel možda nije bio dugačak, ali je imao svoje draži. Neko je u njemu prolazio bolje, neko malo gore – pričao je Mijatović.

Recimo, kao Zoran Vujović u poluvremenu utakmice Budućnost – Crvena zvezda.

– Znate šta, prolazili su i igrači Budućnosti loše u gostujućim tunelima. Nije se tu dešavalo ništa strašno. Svaka ekipa je imala neke svoje metode. I to je bilo dobro, jedno veliko iskustvo za sve koji bi se našli u takvoj situaciji. Fudbal je ranije bio drugačiji, sada je to na nekom višem niovu. Ali svaka epoha ima svoje draži i svoje prednosti – rekao je Mijatović.

Mnogi ne pamte da je Peđa tokom boravka u Budućnosti igrao zajedno sa čovjekom koji je prošle godine u Rusiji ispisao historiju hrvatskog reprezentativnog fudbala.

– Zlatko Dalić je došao kod nas u zimskom prelaznom roku na insistiranje trenera Poklepovića. Pozvan je da pomogne. Sjajan dečko, veliki profesionalac i fenomenalan drug u svlačionici. Vrlo miran i staložen. Nije puno igrao, ali je veoma doprinosio pozitivnoj atmosferi u ekipi – istakao je Mijatović.

Prijateljstvo sa Šukerom

Vežu ga veoma lijepe uspomene za još jednog tvorca hrvatskog fudbalskog čuda.

– Davor Šuker je tri godine bio moj cimer u Real Madridu. Nevjerovatan je taj njegov golgeterski kapacitet. On je toliko prosto davao golove da je to bilo fascinantno. Imao je jake noge i kada primi loptu, ona je tu. Kao u sefu. Taj njegov prijem na butinu, ja to u životu nisam vidio. Lijeva noga nevjerovatna. Tehnički jak. Možda se to u njegovoj igri nije primjećivalo, ali je stvarno znao da zalomi, da izdribla, nezgodan “jedan na jedan”… U Madridu je igrao špica, pa nije to toliko koristio. Ali zato sa reprezentacijom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, ako se sjećate njegovih golova, to je bilo neviđeno. Kad zamahne, pa zalomi, iznenadi sve. Osim mene, koji sam znao da će to da uradi i prije nego što je uradio. Sjajan tip i vrhunski igrač. Nadavao se golova te prve sezone u Realu. Provodili smo mnogo vremena zajedno, bili smo cimeri, bez obzira što je politička situacija u tom trenutku bila zategnuta. Ostalio smo veliki prijatelji, često se čujemo i kad god se ukaže prilika, viđamo se i družimo – otkrio je Mijatović.

Kaže se “jednom hajdukovac, uvijek hajdukovac’. Mijata je splet okolnosti spriječio da zaigra u klubu za koji je navijao od malih nogu.

– Otac Mijo je cijeli život bio partizanovac, a ja sam kao klinac navijao za Hajduk. Čini mi se da sam od samog djetinjstva nekako svoj. Sve nešto u kontri. Ako svi navijaju za Partizan, onda ja moram za neki drugi klub. Zvezda mi nije bila simpatična. Ni tada, a ni sada. Splićani su bili popularni u to vrijeme, imali su sjajnu generaciju i puno ljudi iz Crne Gore je navijalo za Hajduk. Ja sam imao razgovore sa klubovima velike četvorke. Hajduk je bio najozbiljniji, dogovorili su se sve sa čelnicima Budućnosti, sa mnom i mojim ćaletom i donesena je odluka da krenem u tu avanturu. Kasnije se Partizan jako zainteresovao i eto… Dobili smo informaciju da će se sa Jugoslavijom desiti ono što se desilo i procijenili smo da je pametnije skrenuti ka Beogradu. Onda smo na nivou familije riješili da to bude Partizan. Ja i Budućnost smo vratili kaparu koju smo dobili od Hajduka i to je bio početak i kraj moje priče sa bilima – kazao je Mijatović.

Pisalo se tada da je i Zvezda bila zainteresovana, ali je predlagala da Mijatović prvo odsluži vojsku, pa da dođe kada Piksi ode u inostranstvo.

– Zvezda nikada konkretno nije zvala. Negdje su možda imali neku ideju da me dovedu, ali je to bila nerealna priča. Uzeli su godinu dana ranije Deju Savićevića, imali su već Piksija, stigao je Robi Prosinečki… bilo je tu puno, puno dobrih igrača i vjerovatno su procijenili da im nisam potreban. Otprilike “ajde, šta će nam još i on”. Tako da sam završio u Partizanu i hvala bogu što je bilo tako – istakao je za AA Mijatović.

PODIJELI