Razgovarao: Adnan Pločo
Kada se spomene ime Marija Stanića kod navijača Željezničara izazove posebne emocije.
Dječak rođen na Stupu 1972. godine, baš kada su Plavi osvojili titulu prvaka Jugoslavije, svoje prve fudbalske korake napravio je na Grbavici. Sve do 20. godine Stanić je nosio dres sarajevskih Plavih.
Vezani tekst: Hurić o utakmici Željezničar – Rad: Jedva smo izvukli živu glavu
Iako je relativno mlad otišao i glavnog grada BiH, Stanić je ostao ljubimac svih navijača zaljubljenih u plavu boju, a zavidna karijera koju je kasnije napravio igrajući za Dinamo, Sporting Gijon, Benficu, Club Brugge, Parmu i Chelsea svrstava ga u red najuspješnijih igrača Želje svih vremena.
Pucnjava na Vracama
Zbog nesretnog rata koji je zadesio našu zemlju, on je 1992. godine otišao iz Željezničara u Dinamo. Na današnji dan prije 25 godina Stanić je trebao sa svojim saigračima igrati utakmicu protiv Rada iz Beograda. Iako su igrači izašli na zagrijavanje ta utakmica nikada nije odigrana zbog pucnjave koja se desila na Vracama i koja je značila početak agresije na našu domovinu. Upravo je ta neodigrana utakmica bila povod našeg razgovora, a nekada sjajni napadač na početku razgovora za Sportske.ba otkrio je šta se sve dešavalo taj dan na Grbavici.
– Kada čovjek doživi neku neugodnu situaciju on se trudi zaboraviti šta se desilo. Tako se i ja baš najbolje ne sjećam tog 5. aprila 1992. godine. Sjećam se da smo noć prije odsjeli u hotelu Bristol koji je bio naša stalna baza uoči svake domaće utakmice. Sutradan smo krenuli na stadion i izašli na zagrijavanje. U jednom momenutu začula se pucnjava, kasnije smo saznali da se to desilo na Vracama, i mi smo pobjegli u svlačionice. Mogu kazati da je situacija bila konfuzna, da nismo znali šta se dešava… Nakon jednog kraćeg perioda pokupili smo svoje stvari i doslovno se razbježali svojim kućama. Već tada na ulicama su bile barikade, pa je neko išao tramvajem, neko automobilom, neko pješke… Iskreno dešavalo se to još mnogo toga, ali zbog svega što se dešavalo sam mnoge stvari i zaboravio, jer pamtim samo lijepe trenutke. U ljudskoj psihi je da zaboravlja gotovo sve ružno što se dogodilo – kaže Mario Stanić za Sportske.ba, prisjećajući se tog nesretnog 5. aprila 1992. godine.
Željo je izgradio moju ličnost
Da je Željo njegov klub i da nikada nije zaboravio odakle je otišao u svijet Stanić je ispričao mnogu puta do sada. Svoje riječi potvrdio je i konkretnim primjerom kada se uključio u akciju renoviranja Grbavice. Prvo je podržao akciju „Kupi stolicu za evropsku Grbavicu“, a zatim i kupovinom desetogodišnje ulaznice koja je pomogla u izgradnji istočne tribine. Svečano otvaranje najvećeg sportskog projekta u našoj zemlji poslije rata upriličeno je prošle subote. Zbog poslovnih obaveza Stanić nije mogao zauzeti svoje mjesto na istoku i prisustvovati spektaklu na Grbavici, ali je za Sportske otkrio kada dolazi na Grbavicu.
– Incijativa koju je pokrenula ova Uprava Željezničara je za svaku pohvalu. Podržavam sve iskrene sportske projekte, bez obzira gdje oni bili i za koji sport bili vezani, ali ovo sa Željom je posebno. Kao bivši fudbaler koristim svaku priliku da dođem na Grbavicu i pogledam neku utakmicu Želje. Vezan sam za ovaj klub i mislim da ovaj moj potez nije ništa spektakularno, već samo gesta nekoga ko voli plavu boju. Koliko god roditelji i škola imali utjecaja na moj razvoj, Željo je mnogo pomogao u tome. Od svoje 11. godine sam na Grbavici. Kroz treninge i igranje u ovom klubu gradio sam svoju ličnost i fudbalski kvalitet. Godine koje sam proveo na Grbavici ostale su mi u sjajom sjećanju. U Želji mi je zaista bilo lijepo i to su emocije koje se ne mogu riječima opisati. Žao mi je što nisam bio na otvaranju istoka jer sam vidio da je bilo spektakularno, ali sigurno dolazim sredinom maja i naravno doći ću na Grbavicu i pogledati utakmicu svog voljenog kluba – kazao je na kraju razgovora za Sportske.ba, Mario Stanić.
