PODIJELI
FOTO: Armin Herić/fkzeljeznicar.ba

Piše: Mladen Bošnjak

Lijep, sunčan dan u Ljubuškom. Ulicama se razastrla pusta mladost, lijepi i šesni momci u jednoobraznim trenirkama. Tek po grbu na prsima razaznajem da se radi o nogometašima Sarajeva. Da, FK Sarajevo na pripremama je na starom dobrom Babovcu, kultnom stadionu bez matičnog kluba.

Dok me kafanski dim kolje za oči razmišljam na kako sam niske grane spao pa da ne poznajem ni jednog igrača vodećeg kluba u državi. Našta je došlo Sarajevo da se nitko ne okreće za njegovim igračima, da buljuci dječurlije ne trči za njima ulicom, da ih ne oblijeću malobrojni dopisnici.

Sedam-osam kilometara istočno, na ubavom Circle centru u Međugorju, baškare se najveći suparnici, najžešći rivali, „plavi“ sa Grbavice. Nigdje nikoga da prati trening kultnog jugoslavenskog, kasnije bosanskohercegovačkog, kluba. Ni kibicera, ni djece, ni novinara, ni znatiželjnika, ni slučajnih prolaznika. Osim Amara Osima ne prepoznajem nikoga. Ni jedno igračko ime mi ne znači ništa. Za ponekog sam, istina, čuo, ali ne znam „u facu“ niti jednoga.

Vremeplovska kočija vratila me pola stoljeća unatrag. U podne/ponoći znao sam naizust sastav šampionskog Sarajeva, pred oči mi dolazi čuvena frizura Vahidina Musemića, crni, kao grozdovi bujni, zulufi Fuada Muzurovića, proćelava pojava vratar Sirće, elegancija Mirsada Fazlagića. Proganjalo me tada pitanje kako je on iz susjedne Čapljine dobacio do Koševa? Odnekud mi u sjećanje dolijeće – vrlo sličan Georgu Bestu – Murat Šaran… Ooooo, dani, moji dječački dani, puni ljubavi prema nogometu.

U junu 1971. godine jedan sam od 30-ak tisuća gledatelja na Koševu. Derbi. Svakoga igrača poznajem. Nula-nula. Kakav sudar Bukal – Vujović, kakve obrane Janjuša i Muftića. Kakvi bjegovi Avdije Derakovića. Kako je samo Šiljkut derao… I dan danas uživam u dragim slikama od prije pola stoljeća.

Nemojte, nemojte poštovani čitatelji tražiti da vam nabrojim šampionski sastav Željezničara. Nemojte, molim vas! Abecedu, bukvar, početnicu jugoslavenskog nogometa. Znali smo tada – svi koji smo pratili nogomet – sve pojedinosti o igračima, visinu, hobije, mjesto rođenja, matične klubove… I danas ih prepoznajem na tribinama, u restoranima, na ulici… Midhata Mujkića prepoznajem u taksiju. Znam da je umro Katalinski, da je Bratić pokojni… Pa Bećirspahić, Deraković, Janković, Kojović… Ovih dana je godišnjica odlaska Svetozara Vujovića.

A danas? Danas gledam kremu sarajevskog nogometa u svijetlim trenirkama i koloriranim kopačkama, i uporno nikoga ne prepoznajem. Ni ja, niti bilo tko u Ljubuškom i Međugorju. Oooo, dani moji prohujali što ste odnijeli crno bijele slike svih onih koje sam deklamirao u svako doba. Još samo živi dvojba: jeli vašeg komentatora pregazilo vrijeme, ili je na vrlo niske grane spala sarajevska nogometna kuća?

I, što je najgore, Husref Musemić nije poveo Adukora na pripreme. Njega bih poznao!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.

PODIJELI