PODIJELI

Da su kojim slučajem okolnosti bile drugačije fudbalski putevi Vedada Ibiševića i Bojana Nastića bi se isprepletali mnogo ranije. Naime, obojica su rođeni u Vlasenici, Vedo šestog avgusta 1984.,a Bojan deset godina kasnije šestog jula 1994.

Jedan sjajan igrač i čovjek odlazi, drugi koji tek treba da se izbori za svoje mjesto, stiže sa odlučnošću i željom da se dokaže.

Zajedničko im je mjesto rođenja, vedrina i otvorenost u pogledu i osmjehu, nenametljivost, upornost i čestitost koju u sebi nose ljudi iz tog kraja.

Prvi utisci se obično ne zaboravljaju i veoma su važni, pa tako i za Nastića koji kaže:

„Iskreno, mnogo je pozitivnih utisaka za ovaj kratak period. Nikoga nisam znao lično osim Cimirota koji igra u Standardu. Prijatno sam iznenađen kako su me primili svi momci, to mi mnogo znači i osjećam se lijepo.

Evo odradili smo i prvi trening na kojem sam bio malo u grču a poslije sam se oslobodio i nije bilo problema. Ipak, moram istaći da su me najviše impresionirali naše velike zvijezde Pjanić i Džeko. Tako su jednostavni i normalni momci a svjetski su asovi. Nekako su oni na mene ostavili najupečatljiviji, najjači utisak.”

Igrao si za mlađe selekcije Srbije, kako je došlo do toga da se opredijeliš da nastupaš za BiH?

„Neko ozbiljnije interesovanje za mene kao igrača čini mi se da je počelo kada sam potpisao za Genk. U jednom od razgovora spomenuo sam da mi je želja da igram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a kada sam postao i standardan u klubu uslijedio je i poziv selektora Prosinečkog. Nisam se dvoumio ni jedne sekunde, jer igrati za reprezentaciju zemlje u kojoj si rođen je izuzetna čast i zadovoljstvo. Naravno moji roditelji, koji me uvijek podržavaju su i ovu moju odluku prihvatili sa odobravanjem. Oni su i priželjkivali da se na neki način vratim, jer ovdje pripadam i naravno rodna gruda je nešto što ne možeš promijeniti i što uvijek nosiš sa sobom. Cijela moja porodica i svi prijatelji će doći u Zenicu na utakmicu da bodre mene i reprezentaciju.”

Očekuješ li da debituješ u susretu sa Crnom Gorom?

„Uvijek pozitivno razmišljam tako da se nadam da ću dobiti priliku da zaigram pred našim navijačima u Zenici. Ako se to desi potrudiću se da ostavim dobar utisak i opravdam povjerenje selektora.”

Kako je počeo tvoj fudbalski put?

„Zavolio sam loptu čim sam prohodao, bila mi je prva igračka, vjerovatno zbog toga što je i moj otac igrao fudbal pa sam i ja već sa 5 godina krenuo u lokalni klub na trening.

U Vlasenici sam bio do svoje 14 godine, završio sam osnovnu školu a istovremeno prošao i sve omladinske selekcije. Čak sam upisao i nekoliko nastupa za prvi tim.

Nakon toga fudbalska lopta me vodi u Novi Sad gdje sam za sedam godina odigrao 104 utakmice i došao do kapitenske trake.

U tom periodu moje igre nisu ostale nezapažene pa sam dobio poziv od Milovana Đorića da zaigram za „U-17“ selekciju Srbije što sam prihvatio. Odigrao sam jedno Evropsko prvenstvo za tu kategoriju igrača, zatim sam nastupio i za „U-19“ i „U-21“ reprezentaciju. U tom periodu nije bilo nikakvih nagovještaja da bih možda mogao zaigrati za neku bh. selekciju, a kao igrač nisam želio propustiti šansu koja mi se pružila.

Uglavnom moj put je išao nekako spontano i u 21. godini sam potpisao za Genk gdje sam već dvije godine i polako se privikavam i na život u Belgiji.”

I na kraju, šta je za tebe fudbal, šta je to što tebe izdvaja od drugih igrača?

„Mislim da su to prije svega moj neki stil i borbenost i maksimalna posvećenost fudbalu. Uvijek se trudim da maksimalno izvučem iz sebe, te da energiju koju imam prenesem i na saigrače. Fudbal shvatam kao posao, ali posao koji izuzetno volim i koji mi pruža mnoge mogućnosti. Želim da se dokazujem, napredujem i uživam u fudbalu.”

PODIJELI