PODIJELI

Piše: Emir Delić (Al Jazeera Balkans)

Povratak na mjesto gdje si nekad bio ne znači nužno da ćeš raditi i ponašati se kao prije. Da ćeš praviti iste greške, imati iste navike, širiti istu onu energiju kao prvi put.

Povratak na mjesto sreće

Možda ćeš sada sa sobom donijeti nove stvari, lijepe manire, radne navike, odnos prema poslu, drugačiju energiju, viziju.

Kada se treneri vraćaju klubovima koje su nekad vodili, obično dolaze da bi zatvorili neki krug, da bi pokazali nešto što su u međuvremenu naučili.

Fatih Terim tri puta se vraćao u Galatasaray. Prošle sezone im je donio titulu.

Jose Mourinho se vraćao u Chelsea. Prvi put dvije titule, a po povratku još jedna.

Jupp Heynckes se tri puta vraćao velikoj ljubavi Bayernu i svaki put je navijačima donosio pregršt radosti.

Amar Osim se nimalo ne razlikuje od njih, izuzev što nije trener tog ranga. Povratak u Željezničar, ako je suditi prema prethodnom comebacku, mogao bi biti obilježen trofejima.

Da li su prosječni i ispodprosječni nogometaši, bolji treneri od onih koji su imali velike igračke karijere, vječito je pitanje koje izaziva oprečna mišljenja, pa i široke polemike.

Mourinho, Klopp, Villas-Boas, Tuchel, naspram Zidanea, Guardiole, Ancelottija, Deschampsa, Mancinija… Dileme su velike, argumenti za debatu – nepresušni.

Riznica trofeja

Amar Osim nije bio veliki igrač, ali je postao dobar trener u regionalnim okvirima. Pet titula, četiri kupa, jedan Superkup, u Premijer ligi BiH, lansirali su ga na čelo liste najuspješnijih.

Sve je počelo na Grbavici je igrački rođen. Nakon juniorskog staža prekomandovan je u prvi tim, za koji je igrao do 1992. godine. Početkom rata odlazi u Francusku gdje je proveo pet godina igrajući za tamošnje klubove.

Kada se u domovini smirilo, vratio se i odigrao još jednu sezonu za FK Željezničar. Utakmica u Tuzli sa Slobodom i jedna (javna) svađa s tadašnjim trenerom Enverom Hadžiabdićem, označila je i kraj njegove igračke karijere.

Cunami u bh. nogometu

Kada je odabrao trenerski posao kao svoje buduće zanimanje, vjerovatno nije računao da će se oko njega rađati toliko kontroverzi. Samo u snovima mogao je vidjeti pobjede i uspjehe kojima će postati cunami koji će zatalasati nogometnu scenu u BiH.

Neko će kazati da mu je bilo lahko, jer mu je otac Ivica Osim, nogometni filozof, erudita, trener nad trenerima. Potpuno je jasno odakle Amaru trenerski damar.

Sarajevaka mahala umije plasirati nevjerovatne teorije, pa su čaršijski “influenseri” brzo pustili priču da mu otac pravi taktiku i da mu telefonski sastavlja ekipu.

Život u sjeni oca nije ga obeshrabrivao, a ni sputavao. Amar je oduvijek bio prepun samopouzdanja. Hrabro je koračao svojom putem. Otvoren i jasan, bez skrivenih poruka, glancanja imidža i podilaženja. S kim je dobar – dobar je, koga “ne miriše”, ne krije.

Odletio Đurbuzović

Prihvatio je izazov i prije dvadesetak godina postao trener juniora plavih s Grbavica. Bio je to zapravo brzi kurs kako bi se spremio za klupu prvog tima. Ona mu se “namjestila” brže nego što je i sam mislio – u jesen 2001. godine Željo je upao u krizu, navijači su bili ljuti, tražila se smjena Hajrudina Dine Đurbuzovića.

Jedno krilo Manijaka s velikim utjecajem u klubu, svojim djelovanjem je primoralo klub na otkaz Đurbuzoviću. Napad na autobus pri povratku s gostovanja, prijetnje… Uprava nije imala kud, rezultati nisu mazili Đurbuzovića, pa je smijenjen.

Amar Osim je zbog svog porijekla, plave krvi, imao naklonost navijača koji su ga izgurali za prvog trenera, uprkos očitom neiskustvu.

Na Šabiću pokazao autoritet

Jedan od prvih poteza kojim je pokazao autoritet bio je tjeranje iz ekipe reprezentativca Nermina Šabića.

Amar Osim nije bio impresioniran igračem koga je njegov prethodnik Đurbuzović srdačno dočekao na prvom treningu.

Kada mu je Alen Kurt pao na koljeno na treningu tokom mini pripremama u Vitkovićima, bio je to kraj Šabićeve epizode na Grbavici.

Amar je pokazao da je menadžerska “zvjerka”. Iskreno i otvoren do bola, nikad se nije libio skresati u brk svakome, istaknuti autoritet i pokazati ko je pravi šef svlačionice.

Proljeće 2001. godine, za njega je bilo kao iz bajke. Serija pobjeda tima sa predvođenog kapitenom Muharemovićem, Muratovićem, Biščevićem, Bešlijom, Joldićem i drugima, donijeli su klubu titulu prvaka BiH što je bila prvoklasna senzacija. Ne zbog toga što nisu imali tim, nego što je Osim udahnuo pobjednički mentalitet igračima koji su do njegovog dolaska sumnjali u sebe.

Wengerov gost

Željo je pod Amarovom palicom igrao lepršavo, na gol više. Osvojio je mladi trener svoju prvu titulu, u narednoj sezoni je odbranio, iako je ostao bez Muratovića, Joldića, Bešlije i Muharemovića, ali tu su bili Gredić, Karić, Guvo, Seferović, Kajtaz, Hasagić i drugi.

Newcatle United, 40.000 duša na Koševu, što je apsolutni rekord stadiona u novijoj historiji, pamti svaki navijač Željezničara.

Prijateljske veze njegovog oca Ivice i Arsenea Wengera, otvorile su mogućnost Amarovog odlaska na specijalizaciju u Arsenal. Pratio je treninge Topnika, družio se s Wengerom i Borom Primorcem, bilježio, snimao.

Svoju poziciju u Želji, ojačao je ulogom menadžera kluba engleskog tipa. Pitao se za sve što ima veze sa sportskim dijelom: dovođenja i prodaja igrača, omladinski pogon, skauting… imao je neigraničene ovlasti, što je nekima počelo da smeta.

Čelik i Hearts koštali ga otkaza

Brzo je zaboravljeno sve što je uradio proteklih sezona. Pojedinci iz klupskog rukovodstva nisu mu zaboravili teške izjave od kojih se isticala ona da je “bolje je u klubu mati 12 manekenki nego 12 ljudi u Upravi”.

Iako bi Edin Džeko sigurno kad-tad pokazao svoj potencijal na velikoj sceni, važno je istaći da ga je upravo Amar Osim počastio profesionalnim ugovorom i dao mu šansu u prvoj ekipi. Zato ne stoje podmetanja Amarovih oponenata da ga je on prozvao uvredljivim nadimkom “kloc”.

Jesen 2003. godine, rezultatska kriza, porazi od Čelika na Grbavici, pa škotskog Heartsa u Kupu Uefa, sujeta pojedinaca iz Uprave kluba, zbrisali su Osima s klupe.

Japan – rehabilitacija karijere

Kako bi trenerski oživio, odlazi u Japan kao asistent svome ocu, Ivici Osimu, u JEF Unitedu, gdje ubrzo postaje prvi trener, nakon što je Švabo preuzeo reprezentaciju Japana. Godine 2009. Vraća se u FK Željezničar sa kojim iste sezone osvaja prvi od tri vezana naslova prvaka Bosne i Hercegovine.

Iako na euro sceni nije napravljen iskorak, na Grbavici se ponovo osjetio dašak uspjeha, a navijačima Želje osjećaj ponosa.

Koliko se srodio s klubom, pokazuje i to da je davao svoj novac, koji je do danas ostao kamen spoticanja s bivšom Upravom, i razlog mnogim kontroverzama koje traju i danas.

Tri titule u nizu

Drugi put je “dolinu ćupova” napustio zbog ponude iz Katara. Zadržao se dvije godine, uzeo pare, a onda se vratio kući u Sarajevo.

Svih ovih godina čekao je novi poziv sa Grbavice. Nije prošao za selektora, odbijao je ponude (zahvalio se Zrinjskom i Tuzla Cityju), pa i one iz Kine i sa Bliskog istoka, da bi (opet) dočekao povratak na mjesto gdje je svoj na svome.

I ovoga puta, kao i prethodna dva, Osima u klubu čekaju problemi. Njegov povratak se poklapa sa skorim dolaskom 2021. godine u kojoj će se obilježiti vijek postojanja velikog Željezničara.

Rezultatska je kriza, ekipa nije na nivou tradicije kluba. Biće potrebno puno energije i sinergije sa strukturama kluba, ali bez obzira na sve probleme, nikad ne sumnjajte u njega.

On je energetska bomba gdje god se pojavi, oko njega se vrti velika priča.

Kako god ga neki smatraju potrošenim, njegov treći povratak u dolinu na Grbavici, biće sve samo ne rezultatski prosječan.

PODIJELI