PODIJELI

Amel Tuka je srebrenom medaljom u utrci na 800 metara na Svjetskom atletskom prvenstvu u Dohi ostvario najveći uspjeh u historiji sporta u BiH.

Tuka je svoju prvu utrku kao srednjoškolac trčao ulicama Kaknja 2007. godine, organiziranu povodom Dana pobjede nad fašizmom i ostvario svoju prvu pobjedu. Godinu kasnije uslijedio je poziv iz Atletskog kluba Zenica, nakon pobjede na Malim olimpijskim igrama ovog grada. Tu, u AK Zenica, rodio se atletičar Amel Tuka, koji će nekoliko godina kasnije ispričati kako je sport oduvijek volio, atletiku posebno.

Fenomen Atletskog kluba Zenica

U AK Zenica će sresti ljude koje je također spojila ljubav prema atletici, Hamzu Alića, Dejana Mileusnića, Mesuda Pezera … ali i čovjeka koji je okupio sve te mlade talente i nevidljivom rukom iz sjene upravljao dešavanjima u klubu i njihovim karijerama, bivšeg atletičara koji je svoju karijeru, ali ne i atletiku, napustio zbog povrede.

Ime Suad Kaknjo manje je poznato široj bh. javnosti, ne pojavljuje se na naslovnicama i u udarnim tv terminima, o njemu se mnogo ne piše i ne priča. Inženjer građevinarstva, uspješan i ugledan privrednik, u struci priznat i poznat kako u BiH tako i van njenih granica. No, svoje liderske sposobnosti Kaknjo nije usmjerio samo u privatni biznis, nego i u nešto od čega će koristi imati i šira društvena zajednica, i što će nakon Tukinog historijskog srebra biti na ponos cijeloj Bosni i Hercegovini. On je spiritus movens zeničke, a samim tim i bh. atletike, pokretačka snaga i uz svoje saradnike, Tuku i ostale atletičare, najveći „krivac“ za uspjehe kojima svjedočimo posljednjih godina.

Tu je sve počelo …

U ekskluzivnom razgovoru za Vijesti.ba Kaknjo se prisjetio početka karijere Amela Tuke.

“Amel Tuka je na početku karijere trenirao karate, i na srednjoškolskom takmičenju, tzv. Školskoj olimpijadi njega je na takmičenju na 400 metara primijetio profesor Halid Sedić, tadašnji trener u AK Zenica, da momak daleko odskače od drugih, da je izuzetno brz i dobro građen i jedan veliki potencijal za svoj uzrast. Odatle je sve počelo”, prisjeća se Kaknjo.

Profesor Sedić je Kaknji rekao o kakvom se potencijalu radi i da vrijedi ulagati u njega.

“On je meni kao predsjedniku kluba to prenio, i ja sam mu rekao da vidi šta sve treba da se uradi da ga dovede u klub. On mi je rekao da nema ništa, i kazao sam da mu se za početak kupi sportska oprema i tako je počela ta priča. Ona traje još i danas, to je već dvanaesta godina. U međuvremenu Amel Tuka se upisao u velike atletičare, prvo BiH, Balkana, Evrope, Mediterana, pa od 2015. godine i sa današnjim danom i svijeta”, kaže Kaknjo.

On dodaje kako atletski radnik nije taj koji treba da prepozna nečiji potencijal, već samo treba da ima povjerenja u struku i da sluša trenere.

“Atletski radnik ne treba da prepozna, on treba imati samo sluha da čuje ono što mu struka govori. Dakle, sve u životu što radim, radim na osnovu povjerenja. Ja sam tada imao povjerenja u pretpostavke trenera i prognoze profesora Sedića, i na osnovu toga sam donio procjenu da u tog momka treba ulagati. Već pet godina kasnije to se isplatilo, jer je Amel osvojio 2013. godine na Evropskom prvenstvu do 23 godine brončanu medalju i to je bio jedan znak da smo na pravom putu”, ističe naš sagovornik.

Amele, uzmi medalju, ti vrijediš

Kaknjo se prisjetio i razgovora s Tukom prije osvajanja njegove prve medalje na nekom velikom takmičenju.

“Naprimjer, pred prvenstvo 2013. godine i osvajanje njegove prve medalje, sjedili smo i pili kafu njegov sportski prijatelj i “stariji brat” Hamza Alić i ja. Amel je tada bio mlad i još neiskusan atletičar, i Evropa je bila san snova za njega. Ja sam njemu tada sa velikom sigurnošću rekao “Amele pritisni, stisni, možeš uzeti medalju, ti vrijediš”. Tada je to bio rezultat negdje iznad 1:46 i nešto, što je bilo dovoljno za medalju. On je s nevjericom gledao u mene, ali to je vjerovatno ostalo u njegovoj podsvijesti, i tu moju tvrdoglavu želju da on to može je po donošenju medalje ponovio. To su ti neki momenti kada jedni drugima dajemo, ne samo tehničku i materijalnu pomoć, već podršku na dobijanju dodatnog samopouzdanja”, kaže Kaknjo.

Trčanje u cipelama, veličanstven osjećaj

Koliko je Kaknjo vjerovao u Tuku i koliko mu je uvijek bilo stalo do njegovog uspjeha svjedočio je u nekoliko navrata i sam Amel. Tokom jedne utrke na zeničkom mitingu, prije više od deset godina, Kaknjo je u cipelama trčao uz Tuku pored staze zadnjih stotinjak metara.

Ovaj istaknuti sportski radnik kaže kako je danas, kada je Tuka drugi na svijetu, osjećaj nevjerovatan.

“Kada nešto ulažete, onaj ko to iskreno voli, jer to je nemoguće bez ljubavi, nema tu nikakve računice, sva satisfakcija je kada taj neko potvrdi da sva ta pažnja nije nešto što se mjeri samo u materijalnom. Najbitnije je da se vrati na ovakav način na koji je to uradio Amel. Doživljaj je veličanstven, ja nisam mogao spavati od uzbuđenja, slavilo se prije svega zbog Amela kao trenutno najboljeg sportiste BiH, a možda i svih vremena, a onda i zbog svih nas u BiH”, ističe on.

Kaknjo dodaje kako situacija u našem sportu nije najbolja, te da je danas možda i gora nego kada je Tuka počinjao karijeru.

“Nažalost, sve se svodi na sportske entuzijaste. Sistem nije izgrađen, mi smo tada u to doba imali veliku podršku u gradonačelniku Smajloviću, i što se tiče sportske infrastrukture ona je u Zenici vrhunska za atletiku. Prošle godine smo u rekonstrukciju stadiona uložili oko 150.000 KM. Što se tiče sportskog sistema on ne postoji, čak je iz godine u godinu na klimavijim nogama. Ono što bi posebno istakao za naše atletičare jeste da redovno primaju stipendije od ZDK, ali to je samo za atletičare sa našeg kantona, a oni i jesu najbolji atletičari u BiH. Velikih promjena nabolje nema, mogu čak reći da je u ovoj godini gore”, kaže Kaknjo.

Država zakazala uoči Dohe

Nakon osvajanja drugog mjesta u Dohi, brojni političari u BiH uputili su čestitike našem sportisti. Kaknjo kaže kako ipak ne očekuje da će to nešto promijeniti na poboljšanju uslova za sportiste u BiH.

“Nažalost, ja bih sada na fonu ovoga što oni rade trebao napraviti neki hvalospjev, ali nisam takva osoba i takav karakter. Meni dosadašnja iskustva ne govore u prilog tome. Ne mislim da će se išta značajno promijeniti. Ja sam svega petnaestak dana pred Svjetsko prvenstvo tražio pomoć od države i sve se svodilo na procedure i papire. Napominjao sam da bi bilo sramota da dobijemo pomoć tek kada osvojimo medalju, napominjao sam da imamo šansu da osvojimo medalju a da nemamo dovoljno sredstava. Međutim, kod nas je sve na procedurama, u zahtjevima koji će se možda riješiti, možda neće… Nažalost ne mislim da će išta bolje biti”, zaključio je Suad Kaknjo u razgovoru za Vijesti.ba.

(Vijesti.ba)

PODIJELI