Tuzlom, prije nekoliko dana, brzo se proširila vijest o smrti oružara Slobode. Radetu Tešiću Stadion Tušanj je bio drugi dom. Radnog vremena nije imao, radio je od jutra do mraka. Bio je servis za opremu sportistima. Lijepio, krpio, ušivao… Majstor svog zanata.

Često je ponavljao jednu rečenicu: “Na Tušanj ću dolaziti dok mogu hodati.” Tako je i bilo. Do posljednjeg dana dolazio je i obilazio mjesto na kojem je proveo šesdesetak godina svog života.

Nije postojao sportista, sportski radnik u Tuzli i šire koji nije poznavao Radeta. Bio je živa legenda Tušnja, jedan od njegovih simbola. Živio je tiho i skromno i tako je danas posljednji put ispraćen.

Sasvim logično, s obzirom na provedene godine na Tušnju, najdraži klub mu je bila Sloboda. Često je pričao mlađim generacijama o Lici, Šećeru, Malkočeviću, Hukiću, Kovačeviću i drugim igračima koji su nosili Slobodin grb. Sakupljao je postere i članke o Slobodi, klubu kroz koji su mnogi prošli, a čika Rade je ostajao. Boravio je u, izgledom maloj, prostoriji, ali sasvim dovoljnoj da popravi, napravi lopte, kopačke, dresove, šorceve, štucne… Dijelio savjete pokušavajući svima ukazati na vrlo bitnu činjenicu koju je mnogo puta izgovarao: “Važno je biti čovjek, kad tad će ti se isplatiti”.

Sahrana mu je obavljena danas. Pedesetak ljudi, među kojim su Zlatan Saračević, Vinko Galušić, Sakib Malkoćević, Nedim Omerović, Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević, Samid Sabitović, Nađa Avdibašić, Jasmin Hukić i mnogi drugi, koji su dolaskom iskazali svoje poštovanje čovjeku koji je svojim prisustvom više od pola vijeka uljepšavao ambijent na Tušnju.

Čika Rade, neka ti je lahka zemlja bosanska!