Uz ime Roberta Prosinečkog nekako se prirodno veže riječ – legenda. On je čovjek neupitne karizme, kao nogometaš, ali i privatno. Dobra i prijateljska atmosfera oko njega se širi kao u spreju, ljudi se u njegovu društvu osjećaju opušteno. Razgovor smo vodili u Van Goghu, omiljenom kafiću pokojnog Tomislava Židaka, još jedne legende nogometa, koja ga je doduše pratila perom umjesto lopte i koji je s Prosinečkim prošao puno utakmica, kako onih na terenu, tako i onih životnih. I dok bi se Židak, da je živ u tom trenu spremao za Rusiju, Prosinečki, popularno zvan Žuti, u Rusiju ne ide. Prije nešto manje od pola godine postao je izbornik BiH, reprezentacije koja se na SP nije plasirala, a Hrvatsku će, ali i ostale utakmice, pratiti na televiziji, ali i kao komentator na HRT-u. Malo tko je u svojoj karijeri postigao toliki uspjeh, doživio pobjedu u Ligi prvaka, igrao za najveće svjetske klubove, ali i ono što svi najviše pamtimo, bio dio reprezentacije koja je izborila ‘98. treće mjesto na svijetu. I kao trener niže uspjehe, jer vrlo jednostavno – nogomet je njegov život.
O nekim stvarima ne razmišljaš kad si igrač, ali da kad si trener. Znaš koliko ljudi trebaš spojiti, koliko igrača staviti. Kad počneš, onda je zanimljivo. Tako je u svakom poslu – jednostavno zvuči kad to Prosinečki kaže, prenosi Jutarnji list.
Atmosfera u sportu
Kad su predviđanja za hrvatsku reprezentaciju u Rusiji u pitanju, u ovom je trenu, kaže, sve moguće.
– Ja bi počeo sa ‘98. Mislim da je bio puno manji pritisak na nas u toj generaciji zato što smo svi nekako stajali iza toga. Znali smo da smo dobri, ali nismo imali takvo opterećenje kao što imaju igrači danas. Ovi dečki imaju pritisak od samog tog našeg trećeg mjesta i da treba to dostići i da treba opet biti gore. Rekao bih da imamo dobru reprezentaciju, igrače koji igraju u najboljim ligama i najboljim klubovima, a neki su i nositelji i glavne karike igre u tim klubovima. Uz sve to, ambijent je drugačiji nego ‘98., puno se stvari dešavalo, ali repka kad počne, mislim da ćemo opet biti svi zajedno. Ali, do samog tog trenutka dok ne dođemo tamo, nalazimo probleme, od trenutne atmosfere u hrvatskom nogometu i svega ostalog što je specifično za nas – smatra Prosinečki.
Sarajevo – Zagreb
Od ‘98. na ovamo puno se toga u hrvatskom nogometu promijenilo.
– Naravno, tada su javnost i novine i televizija, svi bili na našoj strani, što je jako bitno. Sad je ta podrška ipak manja, ljudi koji to vode nisu euforični kako su bili onda, no, ja mislim kad prvenstvo počne da će opet biti sve pozitivno. Mi ‘98. nismo imali ovakve probleme, dolazio si zadovoljan, sretan i iščekivao da dođe što prije repka da bi igrao. A ovi igrači imaju lagani pritisak sa svih strana. Ali, ovoj reprezentaciji je zadnji vlak da bi nešto napravila. Ima gro igrača koji vjerojatno neće igrati iduća svjetska prvenstva. Dio će doseći europsko prvenstvo, ali svjetsko ne. Toj generaciji je to zadnja šansa s Lukom, s Čarlijem i svima koji su tamo. I morat će dati sve od sebe da se nešto napravi. Imamo dobru reprezentaciju, to nema govora, a imamo i dobru grupu. Nije to Argentina koja je tako dominantna, mislim da smo od Nigerije puno bolji i da bi tu grupu morali proći. Onda dolazi ‘knock out’ sistem. Ne daj Bože Francuske, a ovo sve drugo mislim da Hrvatska može proći – predviđa Žuti.
Iako ne ide u Rusiju, pratit će sve utakmice, dosta njih i s komentatorskog mjesta u studiju HRT-a.
– Kad ću biti na HRT-u reći ću i koju riječ, ne samo o Hrvatskoj, nego i o drugim tekmama. Probat ćemo izanalizirati, nadam se sve pozitivno o Hrvatskoj, a ostalo realno – kaže.
Crvena zvezda
Posljednjih pola godine, otkad je postao izbornik BiH, živi na relaciji Sarajevo – Zagreb.
– Pet mjeseci sam tamo. U početku je javnost puno više bila za Amara Osima, jer smo obojica bili kandidati. On je ipak tamo, zna puno, cijelu ligu, Švabin (Ivica Osim) je sin… Ali, na kraju je predsjednik i Izvršni odbor, njih 14, jednoglasno meni dalo podršku. Već sam odradio neke utakmice i pripreme gdje se pokazalo da smo na dobrom putu. Nažalost, nisam se kasnije vidio s Amarom, ali ja nemam u životu problema s nikim. Nije bilo prilike – objašnjava.
Prosinečki je jedinstven po mnogočemu, a posebno što ga jednako vole i cijene i u Zagrebu i u Beogradu, pa je BiH nekako došla kao spoj toga svega.
– Uvijek će biti i onih koji su protiv, ali ja slijedim svoj put, ali i život. Ne želim pobjeći ni od ničega ili suditi. Jedan od najuspješnijih mojih trenutaka je u Crvenoj zvezdi gdje sam kao igrač postigao velike rezultate i iz Crvene zvezde otišao u najveći klub koji postoji. Zaslužio sam to svojom igrom, ali Crvena zvezda mi je sve omogućila. Ima i drugi dio kad počinjem samostalno raditi kao trener. Opet me Crvena zvezda pozove. Nitko me nije pozvao odavde, nego su oni došli do ideje da bi ja to mogao voditi. Tako je počeo moj trenerski put, kao i igrački. Bez daljnjega da je to bio i Dinamo, gdje sam bio od pionira, do omladinaca, ili juniora, kako hoćete, došao do prve momčadi, ali najvažniji put je bio tamo. Vjerojatno mi je tako grah pao – priča Prosinečki.
Na trenersku klupu Crvene zvijezde stigao je sa svim počastima, a tako je i otišao iz Beograda.
– Imam dosta zasluga kao igrač. Mi smo osvojili Ligu prvaka, u nekoj povijesti smo ti koji smo to uspjeli. I danas se priča o tome. I teško da će neko s Balkana opet to napraviti. S druge strane ja ne dijelim ljude nikako osim na dobre i loše, tako da sam primljen jako dobro – tvrdi Žuti.
Čim je zasjeo na klupu BiH rekao je sebi da će najveći neuspjeh ove generacije biti ako ne ode na Europsko prvenstvo, kako njihov igrački, tako i njegov trenerski.
– To bi bio najveći fijasko. Pogotovo sad upoznavajući ih ovih mjeseci dok radim s njima i gledam kakvi su to igrači. Ali, biti prvak Europe, tu već pričamo o velikim stvarima. Samo znam da će ova reprezentacija BiH na EP-u dobro izgledati i igrati dobar nogomet. Sve drugo je nemoguća misija, ali najbitnije je otići na veliko natjecanje na kojem su oni bili samo jednom u svojoj povijesti, i to u Brazilu. Mislim da je to premalo za kvalitetu koju sada imaju – siguran je Žuti.
Od svih u nogometnom svijetu život ga je najviše vezao uz Ćiru Blaževića, kako u pozitivnom, tako i negativnom smislu.
– On je imao milijardu igrača, a najviše se spominje uz moje ime i ja uz njegovo. Kad god smo negdje, otvori se tema ‘87., pa onda ‘98. ili ‘96., pa sad opet kao trener jer i on je vodio BiH. Tako da me i tamo pitaju o njemu. Stalno se spominjemo. Dobar sam s Ćirom. Možeš biti ljut na Ćiru, možeš biti frustriran na njega, mnogo puta, kao što sam i ja bio, pogotovo u nekom dijelu moje igračke karijere. Početak, dečko koji im sve u Dinamu, i odjedanput odlazi negdje drugdje. Tako da ja na njega mogu biti u tim trenucima ljut, no nikada ne mogu da ne pričamo, tako da smo i sada u dobrim odnosima. Čak priča i da sam čudo od trenera. Ćiro je osoba koja je obilježila hrvatski nogomet koliko god to netko negirao. Stalno je u javnosti, pravio je velike rezultate, od Dinama ‘82. kad je osvajao prvenstvo, do ‘98. gdje on postaje po mnogočemu naš najbolji trener. Poštujemo se i nemamo nikakav problem – objašnjava.
