Mario Stanić bio je dio legendarne generacije Vatrenih koji su u Hrvatsku donijeli svjetsku broncu 1998. godine, a zabio je i prvi gol u povijesti za Hrvatsku na Mundijalima. Iako mu nije drago što ga zovemo legendom, za nas je stvarno jedna od živućih nogometnih legendi. Što se tiče klupske karijere, Stanić je igrao u čak sedam različitih država. Karijeru je počeo u Željezničaru odakle je prešao u Dinamo, a igrao je još i za Sporting Gijón, Benficu, Club Brugge, Parmu i Chelsea. No, krenimo redom, dakle od Želje, prenosi 100posto.hr.

“Željo je mene oblikovao. Puno su utjecali na moju osobnost, tamo sam napravio prve korake. To je bila moja prva ljubav. Djetinjstvo i ti prvi nevini koraci, kad kreneš uz nekakav klub iz te strasti i ljubavi, onda to ostane možda i najduže u tvom biću. Željo i grad Sarajevo su strahovito duboko utjecali na izgrađivanje mog karaktera. To uvijek nosim sa sobom, bez obzira na kojem dijelu planete bio. U toj fazi odrastanja, u najosjetljivijoj dobi nekakve karijere i života taj klub i grad Sarajevo su jako puno utjecali na mene.”

Iz Želje i Sarajeva otišli ste zbog rata i stigli u Zagreb. Teško je i zamisliti koliko je to ratno stanje utjecalo na jednog mladog čovjeka.

“S jedne strane, kada povučem paralelu i vratim se nazad u tu 1992. godinu, prolaziš kroz jednu fazu života koju nisi očekivao, na koju nisi spreman i koja ti je nametnuta. Onda povučeš nekakvu crtu s nekim stvarima koje se događaju unutar tog grada i shvatiš koliko si zapravo privilegiran što radiš posao koji voliš i s druge strane taj posao ti je omogućio da izađeš iz grada i izbjegneš te strahote kroz koje su ljudi prolazili. Upadneš u nekakvu rupu i disbalans jer ne znaš jesi li neka vrsta ratnog profitera zato što si uspio izaći iz tog grada, a s druge strane te muči cijela ta situacija s prijateljima i cijelim gradom koji je ostao pod opsadom. To je jedna faza mojeg života u kojoj sam bio poprilično mentalno raštiman i van balansa. Puno pitanja, a nigdje odgovora”, kaže Stanić pa nastavlja:

“U Dinamu sam zapravo počeo ispočetka bez obzira na to što sam stvorio već nekakav imidž igrača koji je nešto napravio u Želji. Dođeš u novu sredinu poprilično nespreman jer nije to nešto što si ti tražio i želio nego te odvelo tamo gdje te odvelo. Većina stvari u našim životima događa se mimo naše volje, a onda kako ne možemo imati kontrolu nad tim stvara se neka vrsta revolta. No, što se tiče Dinama i grada Zagreba, meni je bilo predivno tu godinu dana. To je taj period neke prilagodbe u kojoj sam ja još uvijek bio pod dojmom Sarajeva i onoga što se događa u Sarajevu. To je bilo takvo vrijeme u kojem se nije moglo puno toga držati pod kontrolom. To je bilo vrijeme za koje se moramo potruditi da se više nikad ne ponovi. Zagreb je danas moj dom. U Zagrebu se osjećam dobro i ugodno. Ta godina dana igračke karijere u Dinamu i Zagrebu mi je omogućila nogometni razvoj i bila stepenica iz koje ću krenuti u nekakav bolji nogometni svijet.”

Iz Zagreba ste, dakle, otišli već nakon godinu dana. Prva destinacija bila je Španjolska.

“Svaka zemlja, svaka nogometna nacija bez obzira na to koliko daleko ona bila od Hrvatske ima svoje neke prednosti i mane. 1993. otišao sam iz Dinama jer sam bio željan dokazivanja i jer sam htio osobno spoznati koliko vrijedim. Vuklo me prema naprijed da stavim neku ‘točku na i’ na svoju kvalitetu. Tada sam imao 21 godinu i osjećao sam da imam neku kvalitetu, ali znao sam da ne mogu dobiti pravu potvrdu dok ne uđem u neku mašineriju tih jačih, kompletnijih liga i boljeg i kvalitetnijeg nogometa o kojem se dosta pričalo. Mi smo igrali jednu do dvije utakmice godišnje takve, pa nismo bili pod stalnim drilom te jače lige. Imao sam želju da probam negdje vani, da vidim koliko mogu i što se događa. Dobio sam ponudu iz Španjolske gdje se i dan danas drže neke tradicije i nekih smjernica po kojima je poznata španjolska liga, a to je tehnička kvaliteta. Primera je liga gdje se baš traći tehnika. Tamo nema nekakve kulture nabijanja i preskakanja igre, već se teži nadigravanju. Izuzetno lijepo, ali kratko iskustvo. Opet godinu dana, ali to je bio period gdje sam se još uvijek tražio i tražio zadovoljavanje i svojih nekakvih zahtjeva, pa zahtjeva lige i nekakvih zahtjeva financijske prirode. Sve to treba uklopiti, a da ti ne ometa razvoj karijere. Lijepo razdoblje, lijepo iskustvo i lijepa lekcija iz koje se dalo nešto naučiti”, kaže Stanić pa nastavlja:

“Onda je stigla ponuda Benfice i otišao sam u Portugal. Jako veliki klub. Čak sam i ja ostao zapanjen kada sam vidio koliko ljudi vole taj klub u Portugalu i što znači jedna Benfica. Tu sam došao možda i prerano za tako jedan veliki iskorak i tako jedan veliki klub koji, kao i većina velikih klubova, ima uvijek strahovito velike ambicije. Sve osim prvog mjesta je zapravo neuspjeh. Te godine se nismo proslavili, Porto je bio prvak, a mi smo rano ispali i iz Kupa. Bilo je puno pritisaka i od navijača i od medija. Te godine baš nisam igrao i nisam bio zadovoljan. Bio sam svjestan da samo kroz igru možeš napredovati. Treninzi i pripreme su krasne i sjajne, ali igrač rapidno napreduje samo kroz utakmice. Samo kroz te situacije se razvijaš. Kroz treninge dižeš razinu spremnosti, ali napredak dolazi kroz utakmice. Tražio sam neku drugu opciju i htio sam otići u Belgiju u Brugge iako sam mogao ostati u Benfici u kojoj sam imao i izdašniju ponudu.”

U Bruggeu ste i zabili 20 golova i tako postali najbolji strijelac belgijske lige.

“Taj potez da idem iz Benfice u Brugge za lošije financijske uvjete, ali za razvoj karijere, se pokazao, umjesto koraka unazad kako izgleda na papiru, kao tri koraka unaprijed. To je bio zamah za daljnje korake. To je bio možda i prijelomni događaj u mojoj karijeri jer sam u Bruggeu došao u momčad i ligu koja je natjecateljska i koja možda nije jaka kao neke druge lige, ali izuzetno zahtjevna fizički i natjecateljski jako dobra. Mi ju dobrim dijelom podcjenjujemo. Kada igrači odu iz Hrvatske prenaglo u neke velike klubove onda dolazi do disbalansa. Međutim, belgijska liga je jedna odlična stepenica između. Ako napravite razliku u hrvatskoj ligi, ako napravite razliku u belgijskoj ligi, onda ste definitivno potencijal i kvaliteta za top tri europskih liga. Tako je meni belgijska liga poslužila kao jedna stepenica između i tu sam dokazao, sebi zapravo, da mogu još više i dalje.”

O dijelu karijere u Chelseaju nismo stigli porazgovarati, ali Parmu nismo mogli preskočiti. Iako je danas na marginama, Parma je nekada bila europski velikan, a Stanić je bio dio toga.

“Bila mi je čast i privilegija biti dio te Parme koja je po kvaliteti tad bila među tri, četiri momčadi u svijetu. Momčad u kojoj ste imali Thurama i Cannavara kao stopere, Benarriva, Apollonia, momčad u kojoj ste imali Asprilla, Fusera, Crespa, Chiesu, Brolina, Zolu, Dinu Baggia, to je bila tolika koncentracija kvalitete, a ja sam tu kvalitetu iskoristio da učim uz njih. Najviše naučiš uz igrače i kroz te životne situacije gdje ima jako puno kvalitete. Parma mi je baš lijepo legla. U tom periodu smo živjeli kao obitelj i sve je bilo baš lijepo zaokruženo. Međutim, Parma je u to vrijeme, gledajući Italiju i Serie A, po tradiciji bila minimalizirana. Imate ovih pet, šest klubova koji su ispred i tu postoje razni interesi. Sjetite se slučaja Moggi, svega je bilo u toj Italiji. Mislim da smo i mi jedno prvenstvo nezasluženo izgubili zbog nekih drugih stvari, van terena. No, nećemo sad ići u taj dio. Izuzetno sam ponosan na vrijeme u Parmi i čast mi je što sam bio dio toga. Općenito, Serie A je tada bila izuzetno jaka. To je bilo kao NBA u košarci.”

mate li neku anegdotu iz tog razdoblja vezanu za sve te legende s kojima ste igrali?

“Imam anegdota koliko god želite. Mislim da u tim anegdotama prednjači Asprilla, ali neke nisu baš za javnost. Neka ostanu ovako zakopane u nama. Dobro je da sam živio u vrijeme kad su bili izuzetno jaki karakteri tih igrača, a dobro je i da nije bilo ovih društvenih mreža, mobitela i tetovaža jer s kakvim sam sve igračima igrao, da je bilo popularno tetoviranje oni bi istetovirali i unutarnje organe. Tko zna što bi sve bilo i na društvenim mrežama. No, mi smo živjeli u tom vremenu, oni žive u ovom. Teško je uopće to uspoređivati i nisam pobornik tih usporedbi. Vječna dilema je tko je bolji Pele ili Maradona iMaradona ili Messi. Mislim da je to kao da uspoređujemo Golfa iz 1988. i Golfa iz 2020. godine. Sasvim je to nebitno. Bitno je da smo imali takve ljude, da imamo te nogometne umjetnike i da im se možemo diviti. To je više nekakva novinarska dilema i vječna rasprava. Razumijem i to. Ljudi traže sadržaje koji će puniti novinske stupce i skupljati klikove. Sve je to ok, ali nisam za to da se uspoređuju generacije. Ako povučemo paralelu s Vatrenima i ovom generacijom, daj Bože da ovi osvoje Svjetsko prvenstvo, ali daj Bože da tu ne stanemo nego da i oni koji dolaze osvoje još dva puta.”

Kad ste spomenuli Vatrene, nije li Vam već dosadno da se samo o toj generaciji govori?

“Mislim da smo mi malo previše okrenuli priču na jednu stranu koja nije niti razvojna, niti dobra. 1998. godina se dogodila, bila je, postojali smo kao momčad, imali određenu kvalitetu i ostvarili uspjeh. No, što taj uspjeh vrijedi ako ga netko novi obori. Nije mi drago i ne bih volio da mi ostanemo jedina zapamćena generacija. Daj Bože da je bila i 2002., i 2008., i 2012., i 2028., onda bi to značilo da je Hrvatska dominantna u svjetskom nogometu. Mi smo dobri, ali nismo dominantni. 1998. godine smo bili treći na svijetu, a 2000. godine se nismo plasirali. To je ono što mene boli i to stavlja mrlju na moju karijeru i karijeru svih igrača i ostavlja upitnik jesmo li bili toliko dobri. Ostala je ta medalja, ali ostao je i žal zašto nismo bili prvi, zašto nismo otišli dalje i zašto se na koncu nismo 2000. plasirali. To je veliki neuspjeh te generacije o kojem nitko ne razgovara.”

Zabili ste gol Jamajci, a to je bio prvi gol Hrvatske na Svjetskim prvenstvima. Jeste li u tom trenutku znali da možete do medalje?

“Mi smo na to Svjetsko prvenstvo otišli gladni. žedni i pod upitnikom koliko smo dobri. Svjesni smo bili da imamo kvalitetu, ali nismo znali koliko smo dobri jer smo imali samo jedno veliko natjecanje, a to je bio Euro 1996. godine. Taj Euro nam je dao određenu dozu samopouzdanja da na Svjetsko prvenstvo dođemo sigurniji. Ta 1998. godina se vjerojatno ne bi dogodila da nije bilo tog Eura. Lako je probijati nekakav put ako je netko prije Vas tu prošao. Lako je ići tim putem. Naša generacija ne bi trebala biti upamćena toliko po tom uspjehu nego više po nekom temelju koji je udarila u hrvatski nogomet. Više nismo autsajderi. Znate se ponašati u takvim situacijama. Na tom Svjetskom prvenstvu smo iskreno bili i sami nesigurni u to koliko možemo. Utakmica s Jamajkom je, kao i ove godine s Nigerijom, bila utakmica koja je poprilična nepoznanica jer to nije europska momčad. Koliko god se trudili saznati nešto, uvijek nešto izostane. Mi smo u tu utakmicu ušli izuzetno napaljeni, ja bih rekao i previše van ravnoteže. Vrijeme iščekivanja da počne Svjetsko prvenstvo je najgore vrijeme u mojoj karijeri i najgore vrijeme za svakog igrača. To je tolika koncentracija energije, toliko pritiska i iščekivanja koje raste iz dana u dan da kada počne prva utakmica jednostavno otpustite veliku količinu svega onoga potisnutog i te energije koja je bila u Vama. Onda sve ide lakše. Kada tu utakmicu pobijedite, onda jašete na nekakvom valu samopouzdanja, sigurnosti i mira, svega onoga što je neophodno za daljnji razvoj i napredak. A što se tiče gola, to je tako valjda trebalo biti. Ni kriv, ni dužan sam zabio prvi gol za Hrvatsku na Svjetskim prvenstvima. To je čast i privilegija. Bio sam u tom trenutku na tom mjestu, lopta se odbila od grede i došla meni na nogu. Tako je valjda trebalo bit.”

Vatreni su bili skup različitih karaktera, ali dojam je da ste bili jako složni van terena.

“To se malo preuveličava. Mi jesmo bili klapa, ali znali smo i žestoko raspravljati. Međutim, kada izađeš na teren, bez obzira na neke netrpeljivosti koje dođu i koji mora biti kada ste skupa mjesec dana, dojma sam da bi se sve to gurnulo po strani i svi zajedno smo išli ka jednom cilju, a to je dobiti utakmicu. To je ono što je bilo nit vodilja i to je guralo sve druge gluposti, razmirice, neslaganja, sukobe u drugu stranu. Nakon toga bi opet to sve išlo po starom. Tu je bilo strahovito teških ega i jakih karaktera koji nisu mogli držati jezik za zubima, koji nisu mogli ne napraviti neku akciju ili reakciju, ali sve to se događalo do početka pripreme za utakmicu. Kada se utakmica počela pripremati znalo se što je cilj i sve ostalo je palo u drugi plan. No, možemo zahvaliti nebu što nije bilo društvenih mreža jer što se sve radilo i kakve su se stvari događale, da je to procurilo i bilo u javnosti to bi vjerojatno dovelo do još većeg raskola između nas. Ovako smo to uspjeli održati u granicama naše ekipe i unutar naših nekih zona.”

I Vi ste imali medije, koliko na igrače utječu medijski natpisi i kritike?

“Mi smo ovdje skloni velikoj kritičnosti i strahovito smo lagani na okidaču. Vrlo brzo zaboravljamo prioritete. To je s jedne strane, a s druge strane to je stvar i individualnog pristupa. Svatko od nas drugačije doživljava utakmicu i svatko od nas drugačije proživljava nešto napisano što smatra da nije u redu ili nije istina. I tada je bilo puno neistina napisano. Tu se nije ništa promijenilo. I tada je bilo puno dezinformacija kao i danas. Puno toga se preuveličava. Pravi odgovor je zapravo da svatko to drugačije doživljava i proživljava i drugačije se bori s tim demonima. Kad kažem demon, ne mislim tu na medije, nego na taj pritisak koji raste kroz karijeru”, kaže Stanić pa nastavlja:
“Ako Vi kontinuirano pišete i imate negativan stav onda to raste u igraču. On to potiskuje, ali to toliko naraste da postane neka vrsta demona s kojim se on bori. Zapravo od ničega dođe u borbu s nečim što je kao sjena. To se prelije na teren. Često se zna reći da neki igrač nema ‘glavu’ pa zato nije uspio. Ne, to je jednostavno proces koji se akumulirao, a igrač jednostavno nije uspio izdržati tu silinu pritiska. Potiskivao je dugo vremena, a onda se jednostavno psihički raspadne i ne može izdržati toliko opterećenje i tolike emocije pod kontrolom. To se prelije na teren i onda na terenu nije pravi iako znamo da može puno više i bolje. Onda trener treba rezultat i miče ga, a igrač tek onda upada u rupu bez dna i dolazi do velike oscilacije u njegovoj karijeri i životu i od mega potencijala postane prosječan igrač na kojeg se nitko više ne može osloniti. Mediji odrade svoj dio posla, trener svoj dio posla, suigrači mu ne daju ruku jer svatko gleda sebe i dolazi do potonuća koje je prirodan slijed tih nekih događanja. Ta psihološka priprema je jedini segment u nogometu u kojem se može napraviti strahovito puno. To je neistraženo područje. Većina trenera i fizioterapeuta će lako primijetiti kad su igrači fizički umorni ili ozlijeđeni. No, ako igrač dolazi s nesigurnošću, ako je nabijen negativnim emocijama, ako sumnja u sebe, to je nemoguće otkrit. Ne postoji još ta sprava koja će to vidjeti, a pitanje je i hoće li postojati. Ako je igrač introvertan i ne želi razgovarati o tome onda je to jedan začarani krug. Tu se može napraviti veliki iskorak, ali pitanje je koliko su igrači spremni postati od introvertnih do ekstrovertnih i biti otvoreni za dijalog i pomoć.”

Vratimo se kratko na Vatrene. Nakon Svjetskog prvenstva 1998. godine pojavile su se čak i priče da je Ćiro i pustio utakmicu s Francuskom pa zato nismo otišli do zlata.

“Čuo sam te priče nakon pet dana. To su takve gluposti da je to strašno. Možda je nama lakše reći da smo prodali utakmicu nego da smo zasluženo izgubili. Ta utakmica nije bila čudna, odnosno čudna je samo onima koji ne razumiju mehanizme nogometa. Mi se svi pravimo da smo veliki znalci kada se radi o nogometu. Otvoreno Vam sada kažem da nema veće neznalice od mene kada se radi o nogometu. Mislio sam da će Švabe doći minimalno do polufinala, a oni su ispali. Znači nogomet nas non stop šamara, a mi se non stop pravimo pametni. Igrao sam četiri godine s Lilianom Thuramom. Čovjek je zabio tri gola u karijeri, a od toga dva u polufinalu Svjetskog prvenstva, ali to je nogomet. Prihvatimo da nemamo odgovor na svaku situaciju. Zašto je toliko teško reći da ne znamo zašto su se neke stvari dogodile? I dan danas pokušavamo analizirati svaku situaciju. Što želimo otkriti i dokazati? Da sve znamo? Ne, nije nam dano da sve znamo o nogometu koliko god se trudili i koliko god iskustva imali. Pa ja imam iskustva, a opet mi se dogodi da padnem na nekakvom prvom predviđanju ili na viziji za koju smatram da je dobra. Vi ste u pravu kada tvrdite nešto, što god tvrdili, ali i ja sam u pravu. Samo je pitanje koliko je tko u pravu u postocima. Kako previdjeti jednu igru koja se igra donjim ekstremitetima, nogama, koja je stalno u pokretu, gdje pomicanje jednog igrača direktno i indirektno utječe na još njih 12?”

Igrali ste s Davorom Šukerom koji je danas predsjednik HNS-a i zbog te funkcije je često kritiziran. Među kritičarima ste bili i Vi u kampanji za predsjednika HNS-a u koju je bio uključen i Dario Šimić.

“Ne znam ima li smisla to komentirati. Toliko toga je rečeno i napisano, toliko je emisija o tome napravljeno. Manje-više se sve zna. Mi smo bili u kampanji koja je trajala toliko koliko je trajala i završila tako kako je završila. Ima li smisla uopće ponavljati neke stvari? Sto puta sam rekao da Davora treba razdvojiti, kao što i mene treba razdvojiti. Jedno je dok sam bio igrač, a drugo je neka djelatnost ili funkcija koju obnašam trenutno. Davora izuzetno cijenim i poštujem, protiv njega nemam apsolutno ništa osobno. Međutim, mislim da je kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza morao, mogao i trebao puno više napraviti, biti inicijator nekih pokreta, dignuti ruku, pomaknuti neke kriterije, boriti se za njih, a ako treba i izgorjeti za njih. U tom kontekstu je ostao poprilično zakopčan. Nemam problem to reći. Šutio sam pet, šest godina, lutao lijevo-desno. Danas nemam problema reći za neke stvari koje su dobre reći da su dobre ili koje su loše da kažem da su loše. Ne da bih bio u pravu, to me nije briga. Neka netko drugi sam donese zaključak, otvori širu mogućnost, zaključi koliko je to korektno, dobro ili nije, koliko je bilo konstruktivno, radi li se o širem interesu nogometa ili o uskom interesu… Svatko ima pravo na svoju neku interpretaciju i dobro je da je tako. Na kraju, hrvatski nogomet od kada smo mi osvojili broncu nije imao nikakvu korist i to je cijela priča. A hrvatski nogomet nije samo A reprezentacija. To je ukratko da ne ulazim sad u dublje problematike od infrastrukture, od suđenja, klubova, podjela i Boga pitaj što se ovih godina tu sve izrodilo… Uvijek smo imali talent, a sad ako ova generacija ostvari veliki rezultat, onda će se svi boriti za te zasluge. Onda će Šuker biti najuspješniji predsjednik, Nikša najuspješniji… Ma koga briga? Igrači i stožer su odradili taj posao, a ovo ostalo je samo otimanje i borba za dio kolača.”

Vratimo se ljepšem dijelu nogometa. Slijedi osmina finala Svjetskog prvenstva protiv Danske. Na papiru smo jači od Danske, dalje idu Španjolska ili Rusija, koliko Hrvatska može u Rusiji?

“Iskreno im želim da odu do kraja. Njima je bilo strahovito teško igrati. Nama je s jedne strane bilo deset puta lakše. Imali smo takav ambijent, takvo ozračje i takvu potporu igrača da ti zapravo nisi ni trebao motivaciju. Samo dođeš u Hrvatsku i motiviran si do krajnjih granica. Problem je bio što si bio turbo motiviran, previše motiviran pa izgoriš u prevelikoj želji. Oni danas kroz kvalifikacije, kroz sve ove antinogometne stvari koje su se događale, su imali jednu tešku muku. Igrali su pred praznim stadionom, prekidale su im se utakmice, nisu poželjni u svakoj županiji, bira se pažljivo mjesto gdje će se igrat,… To je korijen problema. Ako smo doživjeli da se a reprezentaciju svojata, onda smo zagazili u krive vode totalno i idemo u totalno krivom smjeru. To je ono što me smeta. Već sam par puta rekao da mi je drago što nisam doživio da igram za repku pred praznim stadionom i da mi naši navijači prekidaju utakmice. Iskreno, drago mi je da sam prestao igrati i da to nisam doživio. Reprezentacija je nešto iznad, nešto što svakog igrača ispunjava na jednoj drugoj razini, emocionalnoj. Ti se zapravo puniš i prazniš i daje ti mogućnost tvojih nekakvih intimnih pobjeda. Tu priča počinje i završava. Nikome nije više od igrača stalo da pobjede. Ispada da svi više vole pobjedu od igrača. Kao da su svi veći domoljubi od igrača.”

Nije to samo u nogometu. U Hrvatskoj je često važno istaknuti tko je veći Hrvat.

“U tome i je cijela ta priča. Zašto ne pustiti njima da rade taj posao najbolje kako znaju jer njima je najviše stalo? Prvenstveno igraju za sebe. Poistovjećivati sebe i svoju domovinu, to je to. Igrati za sebe za domovinu je zapravo jedna integracija u kojoj si ti jedno. Ne postojiš ti i klub, nego ti postojiš kao Luka Modrić, kao Davor Šuker ili Zvone Boban i postoji ono odakle si krenuo. To je ta tvoja domovina. Što uopće znači to veliki Hrvat? Je li to onaj koji jače pjeva himnu ili onaj koji izgori na terenu? Je li veći Hrvat onaj koji na televiziji govori o tome da je veliki Hrvat ili je veliki Hrvat onaj tko šuti, radi, uzoran je građanin, obavlja sve svoje građanske dužnosti i pomaže prvom do sebe? Tko je veći Hrvat? Što to na koncu znači? Pokažimo to djelima i ponašanjem, a ne pričom i pjevanjem. Udaren je jedan model i taj model pali raju. Sutra mogu reći ne znam što pametno ili vrijedno i to će izaći možda dva ili tri članka, ali ako kažem neku pizdariju ili nešto što u sportu ne bi trebalo biti, bit će Boga pitaj koliko lajkova. Ako sam gladan pažnje i ego mi ne može izdržati, onda ću doći pa objaviti nešto što nema veze sa zdravim razumom. Ispast ću možda veliki Hrvat ili ću ispasti velika budala. Sasvim svejedno, bitno da se piše.”

Ispada da je stvarno tako. Dajmo dečkima podršku u Rusiji jer igraju za sve nas bez obzira na veličinu Hrvata u nama. No, recite nam za kraj gdje ste danas? Čitao sam da ste se bavili zdravom prehranom i čak napravili i gluten free standard.

“Gdje god bio, što god radio, uživam. Sasvim je nebitno gdje sam. Ne postoji zdrava prehrana. To za Vas može biti krastavac, a mene krastavac razvali. Više je to nekakva personalizirana prehrana. Radi se o onome što pojedincu odgovara. U tu priču sam ušao iz uvjerenja, a sad je pitanje kako će se to dalje razvijati, u kojem ritmu i na koji način.”

Planirate li se vratiti u nogomet na nekoj funkciji, bilo kao trener ili nešto drugo?

“Ma ja sam uvijek u nogometu. Jednom nogometaš, uvijek nogometaš. Bez nogometa mogu, ne mogu, mogu malo apstinirati, ali on u meni vibrira. Koliko ću direktno biti uključen u nek stvari i koliko ću biti kvalitetan za neke stvari, stvarno nemam pojma. Igrao sam špicu pa sam otišao na beka. Dok god nisam odradio par utakmica, nisam ni znao koliko sam dobar na tom beku. U neke stvari morate jednostavno imati hrabrosti da zagazite, a ja i gazim u životu. Nemam problema s tim da uđem u neko novo područje bez obzira na to što možda neće biti uspješno i što ću ja tu neke stvari možda popušiti, ali ću izaći bogatiji za jedno iskustvo. Kroz karijeru sam igrao na deset pozicija. Mislim da ljudi imaju u sebi jako velike mogućnosti, ali ih je strah promijeniti navike. Pisao sam donedavno neke kolumne i tekstove. Da mi je netko rekao da ću nešto pisati ili biti trener Real Madrida, rekao bih da ću biti trener Real Madrida. Neki ljudi su me potakli i iz znatiželje sam krenuo u tom smjeru. Nisam ja pametniji od drugih. Svatko od nas ima neke stvari koje nije otkrio”, zaključio je Stanić.

(100posto.hr)