Piše: Mladen BOŠNJAK
Ne znam kako vi, ali ja uopće ne razumijem pojedine televizijske komentatore Svjetskog prvenstva. Teško ih podnosim. Tako lakše razumijem one koji ne razumiju moje komentare, pa ih , sukladno tome, ne podnose. Bože moj, svak ima svoje afinitete i treba ih poštovati.
Obzirom da bitišem praktično u podnožju Biokova, prijenosi utakmica na HRT-u ne predstavljaju nikakav tehnički problem , pa sam se nakusao besmislenih i beskonačnih tirada poslije utakmica. Svaki onaj tko gleda Svjetsko prvenstvo, pretpostavka je, zna ponešto o nogometu, daje si za pravo da dijagnosticira odnos snaga na terenu, da istakne svoje favorite i dezavuira „talašiku“. Ali, ne lezi vraže, svako malo gledateljstvo će nabasati na Joška Jeličića, bivšeg nogometaša Hajduka i Dinama, koji je ionako opskurnu nogometnu terminologiju „oplemenio“ s nekolicinom satrapskih kovanica koje slude „krajnjeg konzumenta“ do te mjere da ima noćne more.
Kad te čovjek ošine tvrdnjom da ta i ta reprezentacija ima dobro organiziranu strukturu napada, a protivnik nije ništa pokazao osim u određenim segmentima igre, mora ti se, kao gledatelju, zamantat. Naredne večeri pobjednička momčad imala je iznimno raspoložene vezne koji rotiraju, dok su poraženi pokazali evidentne propuste u branjenju svog koridora.
Kad se ovome dodaju do iznemoglosti ponavljane eskapade o pustim rotacijama u tranziciji, o sjajnoj geometriji igre, o pojedinim fazama tranzicije…
Ne razumijem do kraja čemu sve to. Može se reći da se radi o presliku razvikanih stranih TV kuća, da moramo pratiti trendove, da i naše televizije moraju biti do kraja informativne. Može se takvo teroriziranje gledateljstva pravdati silnom gledanošću, ali ne smije se zaboraviti da je gledanost bila ogromna i u vrijeme kad je prijenos trajao 92 minute, a ne, kao danas, četiri sata pomutnje oko jedne utakmice.
Pa hajde, čovjek bi nekako i podnio jedan obični normalni komentar, u dvije tri rečenice (kakav ima Robert Prosinečki), ali, brate, slušati nerazumljive rečenične konstrukcije, pratiti nastojanje da se od jedne lijepe sirotinjske igre napravi frojdovska socio-filozofska kategorija nedostupna „širokim narodnim masama“, besmisleno je.
No, tješi me istina da će Svjetsko prvenstvo brzo proći, pa ću se serbez prepustiti komentarima s tribina igrališta u Gabeli. Tamo su oni jasni, razgovjetni, sočni, iskonski nogometni, svakidašnji. Tamo se groze tranzicija, rotacija i koridora. To volim, to je nogometni ambijent, to je ono starinsko kibicerstvo, to su najiskreniji navijači. Oni koji nemilosrdno psuju svoje igrače, a ustvari, dali bi im bubreg, oko, i svu ljubav ovoga svijeta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.
