Prije devet godina, telefonski je poziv probio vojnički koridor i stigao do krvave Cabinde, gdje se u jeku Afričkog kupa nacija stvarao građanski rat za odcjepljenje Angole.
Smješteni smo u 17 vila, do nas se ne može ni muha probiti, ali iako su igrači u smrtnom strahu, a Drogba dobiva poruke da je na ‘snajperu’, ovdašnja politika traži da se takmičenje održi. Pazite, pripremamo se za nogomet dok vani vlada ludilo razuma – mirno je u slušalicu izgovorio Vaha Halilhodžić, tadašnji izbornik Obale Bjelokosti, prenosi “Jutarnji list”.
– Podsjeća me sve na moj Mostar i agresiju, no ne bojim se za sebe. Miran sam, iako igrači u smrtnom šoku čekaju polusatni put odavde do stadiona, dok se uokolo namještaju snajperska gnijezda…
POBJEDE SU ANTIDEPRESIV
Na svu sreću, sve je prošlo bez posljedica. I ostalo iza njega kao ružan san. Mostar i Cabinda trebali su ostati jedine grozne stvarnosti ovog trenera, no sudbina se još jednom poigrala njime na grozomoran način. Jer, Vaha i dalje vrlo živo proživljava sve što se događa oko avionske tragedije Emiliana Sale, momka kojeg je upoznao prije godinu dana. I kojeg je silno zavolio…
– U usporedbi s ratom, pa i onim nestvarnim scenama i životu u krletci u Angoli, ovo je događaj koji me u neku ruku obilježio, i koji će me pratiti do kraja života – otvorio se za Jutarnji 66-godišnji Halilhodžić.
– Iako je na trenutke lakše jer su našli avion, tragedija me i dalje proganja. Bio je, naime, ne samo dobar nogometaš, već i silno kvalitetan čovjek. Osmijeh na licu i neka dobrota u srcu. Rijetki su, uostalom, koji se nakon transfera vrate i s tako vidljivom zahvalnošću oproste od kluba, suigrača, trenera. Bez dvojbe, dobri moj Emiliano Sala je najteža stvar koja me zadesila – tužno spušta glas.
Život je, kao i obično, krenuo dalje. Nogomet nije stao, premda nad Stade de la Beaujoireom zlokobno kruže crne vrane…
– Pobjede su najbolji antidepresiv, trijumfi za nas i za njega, za uspomenu i sjenu koja će još dugo lunjati ovim hodnicima. No moramo ići naprijed, i zbog sebe i zbog njega, iako će, kažem, uspomena na njega, ali i ta neka neugodna, neobjašnjiva tupa bol vladati vječno. Treniramo, igramo i živimo koliko je god moguće bez njegova spominjanja, pokušavamo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, jer inače bismo izgubili fokus…
I kolektivno završili na Xanaxu.
– Ništa nije usporedivo s ovime, baš ništa. Obožavao sam tog dečka i nevjerojatno mi je teško što je jedan takav divan život morao okončati na taj način. No baš i zbog njega, moram ovu momčad odvesti dalje – iskreno će Vaha, kojem tugu skida jedino nogometna tema.
BORBA S AVETIMA
– Dinamo? Jedva čekam vidjeti taj dvoboj, u kojem je Dinamo, po meni, favorit. Gledao sam ‘modre’ nekoliko puta tokom jeseni, jako mi se sviđaju. Imaju gard, dobru momčad, trenera… imaju i kvalitetu, ali i karakter pobjednika. Viktoria je sigurno dobra momčad, puna iskustva, igrala je Ligu prvaka, pobijedila CSKA, Romu, međutim, Dinamo ima odlično izbalansiranu momčad koja je napokon probila to europsko prokletstvo i to joj je skinulo ogroman teret s nogu. Nije, znate, lako igrati s tim infernom na glavi. A sada ga više nema. I upravo zato sam siguran da Plzen nije posljednja Dinamova europska stanica. Momcima želim puno sreće, uz vjeru u vlastite sposobnosti doista sam siguran da mogu mnogo – zaključio je Vaha.
I vratio se svojoj borbi s avetima jedne tragedija koja je okovala njegov Nantes. Kanarinci su utihnuli, sada ih Vaha ponovno uči zviždati…
(Jutarnji list)
