Treba li upitnik u naslovu, ili uskličnik razotkriva fudbalske mešetare u federalnoj ligi.

Godinama, ma šta godinama, desetljećima vladaju prvoligaškom scenom na Federaciji. Počeli su kao “tinejdžeri” okupljeni oko “Cazinskog klana” na čijem su čelu bili Irfan Durić i efendija Hajrudin Gobeljić. Glumci statisti, fudbalske prostitutke mijenjale su se od ciklusa do ciklusa, ali su režiseri ostajali isti.

Kako to inače biva, a po ugledu na politiku, jačala je “hrvatska komponenta”, na čelu sa “dinastijom Dominković”. Iljo u sjeni, a brat Vlado na sceni, kao sudija, a potom sudijski “šef” odlučivali su o svemu što je pripadalo hrvatskom “korpusu”. Tako su brižljivo čuvane nogometne granice od Save od Une. Ništa nije moglo promaći bez njihova odobrenja. Taj oraško-cazinski klan ne bi mogao srušiti ni NATO!!!

Dobro, tu i tamo bi se provukao poneki “mangup”, poput Azmira Husića, uspješnog američko-bosanskog biznismena, koji je na svoju ruku odlučio ostvariti zacrtani cilj. I uspio je. Jeste da je koštalo, suspendiran je neko vrijeme, platio “masno” Ćiru Blaževića, dovodio najbolje igrače, imao najbolji tim, najviše navijača, ali nije želio da ga reketiraju fudbalski mešetari, mutivode, svakojaki ološ na prvoligaškoj sceni.

Bolje je ne pominjati imena glavnih mešetara, koji su se oteli kontroli. Ako krenemo nabrajati, nekog ćemo zaboraviti, pa će se naljutiti. I vrapci na grani znaju ko su glavne “baje” u Prvoj ligi.

Treba li uopšte osuđivati ili žaliti izvjesne likove, poprženoviće, kazlagiće, bajraktareviće… Oni su “kmetovi” glavnih režisera. Ili šta reći za Jasmina Topića, kontrolora iz Cazina. Koji je samo na dvije utakmice na kojima je Velež igrao i trebao izgubiti, to se nije desilo, drastično kaznio sudije. U Orašju je Velež morao pasti, a kako nije, stradao je sudija Antonio Bandić. Isto kao nesretni Ibrahimkadić u Vrapčićima. Na obje utakmice kontrolor Jasmin Topić. Znate li ko je bio kontrolor na utakmici u Goraždu? Jasmin Topić! Znate li koju je ocjenu dobio sudija Kenan Bajraktarević. Prolaznu. A, zašto? Zato što je Velež poražen.

Mato Jozić je ministar federalnog pravosuđa. Prošli ciklus član “izvršne” nogometne vlade i predsjednik NS FBiH. Hajrudin Gobeljić, dugogodišnji sudijski “boss”, u slobodno vrijeme i hodža u Cazinu. Sada u mirovini. Irfan Durić, federalni je zastupnik. Irfo je tako “poklopio” Federaciju na političkoj i nogometnoj sceni. Oni, manje više, kontrolišu sve tokove i kretanja na prvoligaškoj sceni. Nisu svi, baš mešetari. Ima i bivših igrača, koji su zadužili bh. nogomet, ali su u manjini. Bore se u močvari punoj krokodila.

Nemojte rat saopštenjima s Otoke i Vrapčića shvatiti kao borbu dva tabora. Nipošto! Ovo je borba za dobro, za bolju budućnost bh. nogometa.

Za kraj pročitajte ove stihove i mnogo toga će vam biti jasno.

IZOKRENUTA PRIČA (Branko Ćopić) (Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)

Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.

– Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:

– Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume. Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.

– Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca. Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa. Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!

– Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde. Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag.

– Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom. Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka.

E.Be