“Armenije i Estonije treba se čuvati, to su potencijalne nagazne mine”, znao je govoriti Miroslav Blažević, nekadašnji selektor BiH koji je sa Zmajevima igrao u baražu.
Vjerujemo da su toga svjesni puleni Roberta Prosinečkog. Selektor im najbolje može dočarati kako je to kada se “male” reprezentacije “napale”, jer je donedavno bio na klupi Azerbejdžana. Koji je, baš zahvaljujući Prosinečkom, priredio brojna iznenađenja papirnatim favoritima.
Ne možemo se oteti dojmu da atmosfera nije ni blizu kao nekada. Čini se da nikada i neće biti kao u vrijeme kada su reprezentaciju predvodili Ćiro Blažević, zatim Safet Sušić uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu. Zašto je to tako, tema je za neku drugu priliku.
Reprezentacija nikad nije imala dvije veće zvijezde kao što su Edin Džeko i Miralem Pjanić, ali narod ne hrli na stadion. Pamtimo utakmice kada se satima čekalo u redu za ulaznicu, kada su kostur tima činili manje zvučna imena, poput Brune Akrapovića, Faruka Hujdurovića, Džeme Berberovića…
Kao reporter reprezentaciju pratim od prvih priprema u Velikoj Kladuši u maju 1996. godine, pa kroz sve kvalifikacijske cikluse i nikad nije bila manja potražnja. Čak i kada se u Zenici igralo s Luksemburgom i Lihtenštajnom, pa i s Armenijom u Ćirinom mandatu ulaznice bi planule, dok bi se tek na “crno tržištu” mogla naći na sam dan utakmice. Vjerovali ili ne veće je zanimanje za prvoligaški derbi između Olimpika i Veleža.
Prvi je meč u kvalifikacijama najvažniji. Pobjeda, pogotovo ako si apsolutni favorit, kao što jesmo, nameće se kao imperativ, S pobjedom, manji će biti pritisak “kontra” Grka u utorak, a koji su uvijek neugodni. Nije se Prosinečki pretjerano žalio na izostanak Seada Kolašinca i Elvisa Sarića, jer zna da od kuknjave nema ništa. Uostalom, ne pamtim kada smo na nekoj utakmici bili kompletni. Uvijek bi neko nedostajao.
Svaki početak kvalifikacija uvijek me vrati desetljeće, pa i dva unazad. Na same početke. Kada je bilo “važno sudjelovati”. Bila su to turbulentna vremena, mijenjali su se selektori, igrači, čelnici saveza kao na filmskoj traci. Noć prije Armenije svjedočio sam promociji jednog “ljiljana” ili “Zmaja” kako hoćete, za profi licencu. Zlatan Bajramović je odbranio diplomski rad, pred profesorima Mensurom Doganom i Harisom Alićem. U sali vogošćanskog hotela “Park” radost i smijeh. U klupama poznata lica, bivši reprezentativci, prekaljeni ondašnji asovi domaćih i inostranih terena, poput Marka Topića, miljenika bh. navijača, zatim Vuleta Trivunovića, Vlade Sliškovića, Mladena Žižovića, Gradimira Crnogorca, Nusreta Muslimovića, Fadila Hodžića, Omera Joldića, Dženana Hošića, Igora Remetića, Siniše Mrkobrade, Dženisa Ćosića…
Od novinara samo Emir Delić, kolega s Al Jazeere i moja malenkost. Delić i Bajramović su zajedno počeli. Zlatan kao mladi reprezentativac BiH, kod prezimenjaka mu, tadašnjeg selektora U 21 Šenera Bajramovića, a Delić je u istoj godini startao u sportskoj redakciji “Dnevnog avaza”, kasnije Avazovog Sporta.
Zašto su nam bitna ova imena. I ne samo nabrojani, već i neki drugi iz prijašnjih generacija. Zato da Savez svijetla obraza među ovima može tražiti najbolje kada se budu formirali stručni štabovi određenih selekcija. Da se nikad ne desi da nam selektor, makar i v.d. bude trener bez profi licence. Kao sada u kadetskoj reprezentaciji, koja ide igrati “elitni krug” za plasman na Evropsko prvenstvo…
Vrlo je važno imati prave trenere za nadolazeće generacije, kada sa scene odu Džeko i Pjanić. NSBiH mora što prije naći novog Sakiba Malkočevića. Svakako je vrijedno pomenuti da su Darko Todorović, Ermedin Demirović, Eldar Čivić, Amer Gojak, Vedran Kjosevski, djelo Malkočevića i Tonija Karačića, ali i nosioci igre kod Vinka Marinovića. Armenija će biti i proći, a pred strukom je veliki izazov kako naći nove “Zmajeve”.
Sportske.ba
