PIŠE: Mladen BOŠNJAK
Uvijek sam, ustrajno i bez kompromisa, držao stranu Blažu Sliškoviću. I danas je tako. Najveći šarmer jugoslavenskog nogometa, vagabund i skitnica, gospodin i jalijaš, genij bez usporedbe, majstor i velemajstor…
Uspješan trener. Zlata nam je bio vrijedan u onom olovnom poratnom vremenu kada je u stručnom stožeru reprezentacije trebalo razbiti nacionalni disbalans, kasnije je kao selektor od topovskog mesa napravio tvrdu kost, utemeljio kakve takve konture ozbiljne reprezentacije. Doveo izabranu vrstu Bosne i Hercegovine dotle da su je počeli krasti suci.
Ispade i sasvim solidan klupski trener. Posebno sam ga volio zbog onog “unilaterala” poslije utakmica. Govorio je smisleno, racionalno, objektivno. Na koncu, i pismeno!
Sad mi djeluje pomalo umorno. Rezignirano. Teško mu je, vjerojatno, gledati tu opću patnju po provincijskim pustopoljinama, slušati najniže uvrede prigradske marve, trpjeti novinare onaničarskih manira. Nemoguće mu je trpjeti iživljavanje sudačkih poluinteligenata koji su, konačno, rastjerali sa tribina i ono malo šizofrenih nogometnih vjernika. I u tome ga potpuno razumijem. Ali, nespojivo sa Sliškovićevom životnom i sportskom filozofijom zvuči njegova izjava da mu je zanimljivo i čudno što Zrinjskome “svaku utakmicu sude suci iz glavnoga grada BiH”.
To nije Blaž Slišković kakvog poznajemo. Istina, on je čestitao Sarajevu titulu, nije ni najmanje unizio uspjeh kolege Musemića, ali rečena izjava govori više od svih čestitki, više od svih hvalospjeva, više od svih tvrdnji da “Sarajevo igra najbolje”…
Ne mogu vjerovati da popularni Baka zazivlje onog nadobudnog suca iz jednog drugog „glavnog grada“, junošu iz Pogane Vlake, koji mu je doslovno poklonio titulu prije par sezona u Bijeljini. Kada je i suca i sebe obranio sada već kultnom retorikom: Ko ti ćeš mi nešto, brko?! Nije vrag da je Blaž Slišković upao u baruštinu priprostoga i primitivnog puka koji prvo gleda odakle je djelitelj pravde.
Složit ćemo se mi lagano da ta lako kvarljiva ništaroba uništava bh nogomet, da srozava i ovo malo krvavo stečenog ugleda, da nečiji pošteni rad i trud „množi s nulom“. Složiti je se sa Sliškovićem da sudačku organizaciju u našoj zemlji čine plazave karakterne ništice, „uvlakači“, ljudski jad i čemer na kojem se iživljavaju klupski dilberi po neometenim seoskim restauracijama miteći ih prljavim novcima. Ali, kakve veze ima mjesto stanovanja, dragi Sliškoviću! De reci, zdravlja ti, koji je to region, ili grad, u Bosni i Hercegovini iz kojega dolaze manje pokvareni suci, delegati, ili koji drugi sportski funkcionar?
Blaž Slišković je očito umoran. Umorna nam je i ligaška karavana koja se na jedvite jade vuče svome kraju. Umorna nam je liga bez gledatelja, bez kakvih-takvih klupskih zvijezda, bez nadolazećih nada, bez vizije, rezona, smisla… Bez odgovora na pitanje zbog koga se igra nogomet u Bosni i Hercegovini. Možda to i nije važno. Jedino vrijedno pažnje u našem nogometu je, izgleda, pitanje odakle dolazi sudac. Ili je to samo gaf velikog Blaža Sliškovića!?
