Piše: Nermin Bise

Za tačno tri godine Velež će obilježiti 100 godina od svog osnivanja. Jedno gotovo čitavo stoljeće ovaj fudbalski velikan iz Mostara prošao je Scilu i Haribdu, bio na evropskom i svjetskom fudbalskom nebu među zvijezdama, a posljednjih četvrt vijeka pridizao se i padao u kaljuži i blatu ove dvostrukom agresijom ranjavane i razarane države Bosne i Hercegovine.

Te amplitude u usponima i padovima od devedesetih do danas su bešćutno i brutalno pred mostarske Rođene stavljali sve teže i teže izazove. Progon sa Gradskog stadiona Pod Bijelim brijegom 1993.godine prethodio je novom početku, i to onom ratnom 1994.godine kada su Mostarci preko vrleti Prenja pješačili da dođu kroz tunel u opkoljeno Sarajevo. Stigli su momci u vojničkim čizmama i maskirnim uniformama i pobrali ovacije i simpatije u našem glavnom gradu. Bio je to početak novog poglavlja u bogatoj istoriji kluba koji je u bivšoj Jugoslaviji igrao najšarmantniji fudbal i to kontinuirano kroz generacije.

Smjene generacija za Rođene nisu predstavljale nikakav problem. Naprotiv, jednu uspješnu i razigranu, dinamičnu i eksplozivnu generaciju smjenjivala bi druga, još blistavija i prepoznatljivija. Ispisali su se tomovi knjiga i potrošene su tone papira i hektolitri tinte kako bi se približila Veležova dostignuća i opisale majstorije velikana ove igre koji su ponicali i igrali u Veležu.

Ovom prilikom nećemo o njima, to je već tema za almanahe i velike knjige možda baš posvećene stotom rođendanu kluba. Sljedeći redovi posvećeni su sutrašnjem danu i trenutku kada će se Velež još jednom podignuti brzinom rakete i snagom svemirskog broda koji se sprema da bude lansiran u orbitu među zvijezde. I opet je to bilo gotovo sa samoga dna. Da, baš sa dna!

Jer, Veležu je bilo predviđeno gašenje. Nestanak! Kada je takav epilog bio gotovo sasvim izvjestan, ostali su još samo navijači, ogromna Crvena armija navijača koji Velež doživljavaju svojim čedom, djetetom, ocem i majkom. Oni nisu gubili nadu čak ni onda kada se gasila i zadnja iskra nade da će Velež biti spašen. Vjerovali su i svoju prvu ljubav, svoj klub gledali su i pazili iako je bio “priključen na aparate za održavanje na životu”.

I onda se pojavio Šemsudin Šemso Hasić, čovjek koji je sa svojim užim krugom ljudi napravio čudo i “udahnuo” možda i posljednji jači impuls u dušu kluba koji je bio ležao na “samrtničkoj postelji”. I uspjelo je. Velež se ponovo prodrmao, tmurni oblaci su se iznad planine po kojoj je klub i dobio ime počeli razmicati. Ogromna dugovanja i administrativne sudske zapreke i zabrane kod banaka koje su čekale Hasića počele su se polagano rješavati. Šemso je to sa svojim saradnicima polagano i tiho čistio i došlo se do nove pozitivne nule. Do novog početka.

Paralelno s tim otpočeli su i ubrzavani radovi na izgradnji i potpunoj restauraciji stadiona podno Veleža. I ako me neko pita je li Rođenima mjestu tu u Vrapčićima tvrdim da jeste, baš u podnožju grandiozne planine Velež po kojoj je ovaj gigant iz Mostara dobio ime. Sada, kada se Rođeni vraćaju u Premijer ligu Veležov stadion izgleda kao iz bajke, a zahvaljujući Hasiću i njegovim saradnicima toj bajci koja je stvarna još se ne nazire kraj.

Mogu se hvaliti i ponositi oba sarajevska kluba svojim navijačima, svaka im čast, i zenički i tuzlanski, banjalučki klubovi s pedigreom iz nekadašnje zajedničke države normalno da imaju komplimente i riječi hvale za svoje navijače. Međutim, neka se niko ne uvrijedi, ali Velež ima posebne navijače. Ta vrela, proključala krv i južnjački temperament Rođene razlikuje od svih ostalih. Bez njih i njihove ljubavi, solidarnosti i pomoći danas bismo vjerovatno pisali i govorili o Veležu u svršenom obliku i prošlom vremenu.

Kakvi su to momci i djevojke, Veležova Crvena armija govori i podatak da nikada nisu prestali da priskaču u pomoć klubu, pa i u ovom vraćanju “iz mrtvih”. Kada su bile one kataklizmične poplave u BiH u maju 2014.godine, konvoj iz Mostara kojeg je predvodio autor ovih redova s navijačima Veleža krenuo je po dužini cijele države s juga na sjever u deblokadu jednog malog mjesta u Posavini. To je bio Domaljevac gdje je sa svojom porodicom i ostalim mještanima potpuno izolovan i zarobljen podivljalom Savom bio Matijas Pejić, nekadašnji igrač Veleža.

Raja u Mostaru se organizovala, danima se sakupljala hrana, medikamenti, odjeća, obuća i konvoj je krenuo za Posavinu. Bio je to veliki i ogromni poduhvat sa uspješnim ishodom. U srcu Bosne u poplavljenom Maglaju akciju je opet predvodila Veležova raja na čelu s nekadašnjim igračem Admirom Vladavićem i navijačima. I tu je dostavljena pomoć. I onda ne treba čuditi što se Velež voli daleko i široko izvan Mostara isto kao i u Mostaru.

Tako je u cijeloj BiH mostarski velikan omiljen klub, isto tako u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, na svim kontinentima, po svim meridijanima i paralelama na globusu. To mogu samo veliki klubovi. Zato je Velež besmrtan i zato je ljubav prema Veležu vječna. Na koncu, zato se Velež i vratio iako su mu bili propisali i proglasili “kliničku smrt”. Ko god je imao sreću da dođe do ulaznice za sutrašnju utakmicu na kojoj će e proslaviti povratak Veleža u Premijer ligu osjetit će tu ljubav, taj temperament južnjački, uzavrelu i nemirnu krvu, osjetit će snažnu energiju koja ide iz srca, iz duše, sa dlanova i iz grla mostarskih Rođenih.

Zato, velik si klube poput planine tvoje imenjakinje. Snažan si i jak. I ne mogu ti ništa. Besmrtan si Veleže! Dobro nam došao kao veliki pobjednik!