Mladen BOŠNJAK
Poredajte mi sličice svih igrača tuzlanske Slobode, od kada su upali u Prvu saveznu ligu pa do rata, garantirano ću pogoditi imena preko 90 posto njih. Posložite mi portrete današnjih prvotimaca, ovih što štrajkaju, propast ću u zemlju – neću, zasigurno, „ubosti“ ni jednoga.
Zašto ovo govorim? Pa, zato što se načudit ne mogu tko ganja magičnu bubamaru po Tušnju u sezoni kada bi Sloboda trebala obilježiti 100-tu godišnjicu postojanja. Tko bruka klub neodlaskom u Vinkovce na prijateljsku utakmicu, tko ucjenjuje tuzlansku nogometnu instituciju. Zadnji nogometni bolesnik (potpisnik ovog teksta je tu negdje) ne prepoznaje niti jedan lik u galeriji tušanjskih buntovnika. A kamoli da mu djelo pamti.
Patetici ovdje nije mjesto, ali ne može se bez usporedbi: Jedan jedini potez Mustafe Hukića, jedan pas Fuada Mulahasanovića, jedna parada Rizaha Meškovića, jedan izlet Ismeta Hadžića, jedan skok i naklon Mersada Kovačevića, jedan dribling i bijeg Dževada Šećerbegovića, jedan centaršut Sarajlića… Jedan „otkos“ Jusufa Hatunića, jedna iskra ispod kopačke Fahrudina Avdičevića… , sve je to nemjerljivo vrijednije od cijele današnje momčadi, sve su to mozaici Slobodinog stoljeća, za razliku od prozirnih buntovnika koji odbijaju igrati.
E, sad je na redu uprava. Ili uprave. Prvo, velika je krivica na onima koji su potpisivali ugovore u ime kluba, koji su plaćali prosječnike nedostojne grba jednog kluba koji umjesto da slavi, razmišlja o gašenju. Drugo, koji su to karakteri, koji umišljenici, koji đon obrazi koji upiru prstom u grad Tuzlu. Kao grad bi trebao istresti pare na sred Tušnja, a oni da bez ikakve odgovornosti tim novcem upravljaju! Zamislite te pameti!?
Upravo zbog tih obaveza koje proističu iz potpisanih ugovora nitko ne može rastjerati štrajkaše, sve poslati kući, a časno odigrati do kraja prvenstva s vlastitim juniorima. Po cijenu ispadanja. Ispasti u niži rang, ali ne dopustiti nikome da bruka klub. Neisplaćene plaće su blam uprave, to stoji, ali neigranje u Vinkovcima je karakterna crta takozvanih igrača, to je šamar Slobodi koja postoji sto godina.
Zbog takvih karaktera u Tuzli će nogometni primat preuzeti Simin han. Sasvim zasluženo. Znam, reći ćete zbog Husića, a ja odgovaram: Zbog Voje Ubiparipa! S redovnom plaćom, ili bez nje, on je klasa za sve štrajkaše i tzv. sindikaliste koji ih podržavaju.
Tuzlanskoj Slobodi sve čestitke povodom stote godišnjice postojanja, uz želju da, od sada pa nadalje, na Tušnju odgaja uzorne mladiće poput onih koje sam nabrojao, umjesto da uvozi polovna gunđala.