Piše: Miralem Muminović
Hajrović Izet. Prva asocijacija svakom stanovniku BiH na pomen ovoga imena je Slovačka, Žilina, ljevica, top. Otprilike, u taj udarac je istresao sve što je nekada veliki talenat do tada obećavao. Muha je odletio u prazno, a Zmajevi u Brazil. Bio je to jedan od najveličanstvenijih trenutaka fudbala kod nas, uz bok sa Vedinim golom Litvancima koji je ovjerio karte za Brazil, i opet Vedinim golom Argentincima. Na ovom postolju više nema mjesta, tek u drugi red spadaju Misketovo valjanje Kasiljasa, Bolićeva majstorija kontra Španaca te možda Barbarez i Baljić u Danskoj. Dakle, Izetovo ime zauzima, s pravom, fudbalski pijedestal u našoj zemlji.
Pomenuti gol ga je, kako to kosmička pravda i nalaže, trebao lansirati u „zvijezde”. Dobacio je, međutim, samo do Istanbula, u Galatu. Spektakularni doček kakav valjda samo Turci znaju prirediti je obećavao eksploziju tada dvatesetdvogodišnjaka do neslućenih granica. Međutim, da bi fudbaler bio fudbaler, potrebno je mnogo više od topa u ljevici. Ubrzo je uslijedio dramatičan pad forme, pa klupa, pa opet transfer. Uprkos tome što je odigrao samo 12 utakmica i pri tome postigao 1 gol, ostvario je odličan transfer, ni manje ni više, u Werder Bremen, tada stabilan bundesligaški klub. Sve što je Galatasaray u toj trampi dobio bilo je par desetina hiljada manje lajkova iz BiH i to je sve, jer su ga zbog neizmirenih obaveza bili dužni pustiti besplatno. Teška godina u Werderu, 2 gola u 22 utakmice su mu bili slaba preporuka za nešto više, pa je završio u španskom Eibaru (9/1).
Priliku za oživljavanje karijere pružio mu je Mamić u Dinamu 2017. g. U prvoj sezoni bilježi 17 nastupa u ligi i kupu i postiže 1 gol. Kada se činilo da je to još jedan promašaj u karijeri, Dinamo je izašao u Europu, zaigrao kao nikad, što je ponijelo i našeg Izeta. Sa nekoliko važnih pogodaka ispisao je historiju kluba sa Maksimira i, kako se činilo, prebolovao dječije bolesti. Sezonu je završio sa 34 nastupa i 10 pogodaka, od čega 6 u Europi. Postao je ljubimac BBB-a, i zaista važna karika u Bjeličinoj mašini.
U međuvremenu, reprezentaciju BiH preuzima R. Prosinečki. Nije prošlo niti jedno čitanje spiska a da navijači, novinari, „fb selektori” i svi ostali nisu oči kopali Robertu što ne zove Hajrovića. Kada bi fb komentare čitao neko ko ne poznaje Hajrovića, koliko su ga prizivali, tamam bi čovjek pomislio da se sam Messi ukazao na Maksimiru. Istina, mogao je tada Robi mirne duše pozvati Izeta, barem da malo „prepadne“ Višću, ali dobro. Nije ga pozvao iako je ovaj bio solidan u dobrom Dinamu.
Nova sezona- nova nafaka. Hajrović počinje utakmice, zabije u ponekoj prijateljskoj, ali ipak više liči na onog Izeta iz Werdera nego iz Dinama iz sezone 2018/19. Jednostavno, kao da mu je isparila volja za igrom. Svugdje ga ima osim u protivničkom šesnaestercu. A i kada se, u rijetkim trenucima, tamo nađe, bolje da se ne nađe, takav dojam ostavi. To je uvidio i Bjelica, Kadzior se oporavio i izgurao Hajrovića na klupu. Do ovog momenta, u 9 utakmica u HNL-u je počeo dvije (niti jednu završio) i u jednoj još ušao s klupe, pri čemu ima 0 golova i isto toliko asistencija. Jedino vrijedno spomena je- promašeni penal u prvom kolu. U kvalifikacijama za LŠ je skupio 6 nastupa, od kojih je samo jedan odigrao 90 minuta.
Ipak, sve ovo što se dešava u ova 2/3 mjeseca nove sezone, ili bolje- što se NE dešava s našim dobrim Izetom, nije smetalo R.P. da mu uruči poziv za naredne mečeve naše reprezentacije. E ovdje dolazimo do poente cijele ove priče. Sve ono što smo znali da je Robert: dosljedan, jasan, precizan, pravedan, vizionar, sve to više ne znamo. Da li je moguće da je podlegao pritiscima javnosti, nikada nećemo saznati. Problem je u tome što je gro te javnosti zadnji put, haman, i gledao Izeta tada u Slovačkoj pa misli da je to isti onaj Izet što je žario i palio švicarskim travnjacima. Ne zna ta javnost da je čovjek odigrao od tog momenta (10.9.2013.) 94 utakmice i kao krilni napadač dao svega 15 golova. Za 6 godina, realno, premalo da bi ga se spominjalo u svakom drugom komentaru i statusu na facebooku. Pa pobogu, ako je zbog ranijih zasluga, a jeste, nedvojbeno, de da i Spahinu karijeru oživimo, ionako nam treba jedan onakav. Ustvari dva. Tri. Zapravo četiri nam onakva u odbrani trebaju.
Potpisnik ovih redova je, kao i uvijek, bio ubijeđen da će se naša reprezentacija plasirati na Euro, kako je bio ubijeđen i u svakom prethodnom ciklusu. Robert ga je kupio svojim floskulama kao i, vjerujem, većinu navijača naše reprezentacije. Vjerovao je ovaj potpisnik kao i mnogi drugi Robertu da zna kuda ovaj brod vodi. Nakon ovakvog šamara zdravom razumu međutim, i ovaj potpisnik polaže oružje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.
