Piše: Mladen BOŠNJAK
Regionalni i europski mediji koji su svojim komentarima htjeli čitateljima pomoći da shvate kako će se dobiti četiri reprezentacije koje će u utakmicama tzv. baraža steći pravo na sudjelovanje na europskom nogometnom prvenstvu, složni su u jednome: Sjeverna Irska je dobro prošla!
Koliko god nam ta tvrdnja parala uši, koliko god stvarala mučninu u želucu, mi se nad njom moramo veoma ozbiljno zamisliti. Zašto netko misli da je Sjeverna Irska dobro prošla time što je dobila šansu da na Bilinom polju izbori Euro? Zašto bi netko bio zlonamjeran prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine proglasivši nas autsajderima u vlastitom dvorištu? Vjerojatno taj netko ima pred sobom nekakve argumente, nekakve analize trenutnog stanja, nekakvu vjeru u presudnost mentaliteta.
Najbolnija spoznaja ljubitelja nogometa u Bosni i Hercegovini jest ta da mi nismo u stanju izboriti direktno sudjelovanje na prvenstvu na kojemu sudjeluju čak 24 zemlje. Kad se tome pridoda gola činjenica da je u deset-petnaest europskih zemalja nogomet čista egzotika, onda razočaranje postaje kompletno. Međutim, mi nikad u proteklih četvrt stoljeća nismo čestito skenirali sami sebe. Nešto smo se batrgali iza rata dok su se još nazirali tragovi jugoslavenske škole, ali nas je razjedao dilentatizam, što u Savezu, što u struci. Nekog vraga smo prijetili i kofrčili u vrijeme Blaža Sliškovića, da bi sa Safetom Sušićem zaliječili teške traume i komplekse.
Stara je istina da veliki igrači ne moraju biti veliki treneri, ali kod nas se eto tako poklopilo. Dva, možda, najveća nogometaša u povijesti Bosne i Hercegovine, Slišković i Sušić, pokazali su nam da nismo europsko dno, pokazali su da ovdje još uvijek ima vica, gega, i „igranja lopte“. Što se Prosinečkog tiče, velikog europskog igračkog asa – bez dvojbe, i on je na pragu velikog uspjeha (ako prođe pakao kvalifikacija), ali on ima nemjerljivo skromniju momčad od prethodne dvojice.
I u tom je sva pamet: Naša nogometna reprezentacija je skup veoma skromnih kapaciteta, mi smo trenutno ekipa ispod europskog prosjeka. Uzalud će pobornici priče da nam je mjesto u europskom vrhu isticati Džeku i Pjanića i njihove uloge u velikim klubovima, moraju se pomiriti s činjenicom da su njih dvojica tek „incidentne“ pojave. Pjanić podsjeća na Ryana Giggsa, velikog igrača koji nije vidio veliko natjecanje, a Džeko na letećeg rasnog strijelca kojemu su, što se reprezentacije tiče, odlaskom Misimovića prilično „potkresana krila“.
Regionalni i europski komentatori to znaju i zbog toga prednost daju Sjevernoj Irskoj. No, mi ne bismo bili mi kad nebi povremeno iznenadili i sebe i svijet, pa se tako i ovaj put uzdamo u trenutno nadahnuće, u neku nadnaravnu silu, u zeničku „noć tajanstva“. A, ako ne, ako mediji i komentatori diljem kontinenta budu u pravu, nogometni narode, nemojmo tugovati. Bez obzira što pola Europe sudjeluje na nogometnom prvenstvu, vrlo je upitno jeli tamo nama mjesto. Zbog kvaliteta ekipe, isključivo
