Piše: Mladen BOŠNJAK

Za nekoliko dana „slikati“ ćemo se na Europskom rukometnom prvenstvu. Ne očekujemo bogzna kakve rezultate od naše reprezentacije, ne nadamo se gotovo ničemu. Sretni smo da smo se, u uvjetima u kojima postojimo, plasirali na skup najboljih kontinentalnih rukometnih momčadi. Jedino vrijedno na ovom prvenstvu je upravo to „slikanje“, kazivanje svijetu da smo još uvijek tu. Dostojanstveno predstavljanje i častan odstup – to je naš krajnji domet. I s tim trebamo biti zadovoljni.

Kad se slegnu dojmovi sa rukometnog natjecanja čeka nas nešto veća napetost, malo slađa neizvjesnost. Čeka nas nogometni baraž. Ako ćemo gledati iskustveno, to doigravanje za nas je u prošlosti bilo – nesretno, da ne kažemo porazno. Sad se nadamo obratu, nadamo se poštenijem odnosu činovnika UEFA-e i sudačke organizacije. Mada ta organizacija (sudačka) ima status svete krave, mada je o njoj skoro zabranjeno govoriti, njene učinke komentirati, ovdje ćemo svakako spomenuti da su nas i suci „čerečili“, što u kvalifikacijama, što u samim baražima. Mi smo jedni od rijetkih koji se vesele VAR-u.

Nadamo se, dakle, sretnom i pobjedničkom martu, vjerujemo Bajeviću i većini naših igrača, vjerujemo u odlazak na Euro 2020.

Eeee, za razliku od rukometa, u slučaju nogometne vrste nećemo se zadovoljiti statiranjem. Očekujemo dojmljiv i upečatljiv nastup, očekujemo pokoju pobjedu, golove, dobar plasman. To što igrači nemaju iskustva na velikim natjecanjima ne mora biti presudno. Ima ga Bajević.

Kad se pomalo ohladimo od užarenih komentara i diskusija, prve svježije ranojesenske noći donijet će nam kvalifikacijske utakmice za Svjetsko nogometno prvenstvo. Ponovno ćemo biti uvjereni da ćemo otići na skup svjetske elite, ponovno ćemo nametnuti određene imperative, živjet ćemo u šarenoj laži da je dovoljno samo istrčati na teren. I zvati se Bosna i Hercegovina. A, tako neće ići. Trebat će krv propišat da bismo se našli na uzavrelom pijesku arapske nedođije koja je kupila Svjetsko nogometno prvenstvo.

I što se to prvenstvo više primiče, meni Brazil izgleda nestvarnije, sjećanje na  Sušićevu  maestralnu izvedbu plavo-bijele rapsodije sve jače blijedi. Maglovito mi je prisjećanje na Nigeriju, zapne mi nešto u grlu kad se prisjetim Argentine. Ako slučajno (gluho bilo) ne odemo u Katar, sasvim će legalno biti pitanje: Jeli se 2014-ta zaista dogodila?

Bilo bi dobro da se u nastupajućoj godini sjećanje izbistri, realni optimizam uskipi, a rezultati potvrde naš kvalitet, naš talent, našu riješenost da uspijemo. Sretno!