U trenutku kada je Velež na koljenima i bori se da izađe iz živog blata uvijek je lijepo se prisjetiti slavne istorije kluba, velike tradicije i istinskih fudbalskih uzora koji su nosili crveni dres. Niti jedan klub u BiH nema toliko legendi kao mostarski Velež. Nažalost svake godine klub zbog neizbježne ljudske smrti ostane bez neke legende, a najveća među njima je bila u imenu Muhameda Mujića. Mujić je rođen 25. aprila 1933. godine u Mostaru, a nakon duže bolesti preminuo u februaru 2016.
Zasigurno najbolji bosanskohercegovački fudbaler svih vremena i jedan od najboljih igrača Jugoslavije. Drugi su izlobirali da ne bude oficijelno, ali nikad više se na ovim prostorima neće roditi fudbaler takvog kova i fudbalskog vica.
Doajen mostarskog sportskog novinarstva, hroničar i publicista Zlatko Serdarević o Mujiću na komemoraciji je rekao:
“Muhamed Mujić, najveća je mostarska fudbalska legenda, zvijezda koja će najduže trajati na fudbalskom nebu. Takav virtuoz, fudbalski umjetnik i šarmer, obdaren lucidnošću i prefinjenim smislom za solo i kolektivnu igru, pojavljuje je jednom u sto godina. Bez obzira na sve ankete, preko kojih je vidno oštećen jer mu nije priznato pravo mjesto u hijerarhiji, Mujić neprikosnoveno ostaje najveća i bosanskohercegovačka legenda, i jedna od nablistavijih perjanica jugoslovenskog fudbala svih vremena. On je reper od koga se mjere fudbaleske i ljudske vrijednosti. Poklanjamo se umjetniku sa zelenog tepiha, čovjeku koji je bio i ostao duša Veleža, alfa i omega Rođenih, vedeta za sva vremena“. Nakon ovakve elaboracije sve je jasno, ali u nastavku ćemo pojasniti u nekoliko crta i hronologiju igračke karijere prekaljenog asa – Mujića.
Kapiten reprezentacije Jugoslavije
Sa nepunih 18 godina zaigrao je u omladinskom timu Veleža, a dvije godine kasnije, debitovao je za prvi tim Rođenih. Za Velež je odigrao 212. prvenstvenih utamica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji strijelac Prve savezne lige Jugoslavije, postigavši 21. gol. Nakon odlaska iz Veleža, igrao je u francuskom Bordou, a nakon toga branio je boje zagrebačkog Dinama. Iz Zagreba je otišao u Belgiju, gdje je igrao u Beringenu FC, odakle se vratio u matični klub, gdje je 1968. godine završio uspješnu karijeru. Bio je kasnije trener prvog tima i tehnički direktor Veleža.
Mujić je bio prvi fudbaler iz BiH koji je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije, čiji je dres oblačio 33. puta i postigao 17 golova. Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 29. aprila 1956. godine protiv Mađarske u Budimpešti. Mujić je bio prvi fudbaler iz BiH koji je nosio kapitensku traku reprezentacije Jugoslavije, a na Svjetskom prvenstvu u Čileu (1962. godine), na kojoj su “plavi“ osvojili četvrto mjesto, izabran je u idealni tim Mundijala.
Od dresa jugoslovenske reprezentacije oprostio se na SP u Čileu. Osim Svjetskom prvenstva u Čileu, Mujić je bio član olimpijske reprezentacije Jugoslavije, koja je na Olimpijadi u Melburnu osvojila srebrnu medalju. Tokom svoje blistave karijere, Mujić je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaće u vječitom sjećanju njegovih 5. golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1. Na ovoj utakmici se golmanu Dinama Majeroviću priviđalo nakon četvrtog gola da tri Mujića idu prema vratima.
Pele i Zidan
Posljednjih godina, Mujić je bio potpuno odvojen od fudbala. Imao je više operacija na srcu, a doživio je i porodičnu tragediju, kada mu je umro unuk, što je veoma teško primio. Dakle srce Mujića više nije izdržalo i otišao je fudbalski romantik – Mesi prije Mesija. Čovjek koji je postavio temelje Veleža. Kluba o kojem danas toliko pričamo. Čovjek kojem se divio svijet. Čovjek o kojem su pričali veliki Pele i Zidan. Čovjek u kojem su fudbaleri vidjeli istinskog uzora.
Mujić u dresu reprezentacije Jugoslavije
Vrtoglavica golmana Dinama
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
