Razgovarao: Nedim SALIHAGIĆ

Još i prije nego što smo započeli intervju sa nekadašnjim defanzivcem Nihadom Suljevićem, on nam počinje pričati o raznim događajima iz perioda dok je sa dosta uspjeha nosio dres FK Olimpika, FK Sarajeva i NK Napretka. Jednostavan, skroman i čovjek iz raje koji nije volio biti medijski eskponiran za Sportske.ba otkriva detalje iz svoje bogate karijere. Jedan je od rijetkih fudbalera kojeg su osim navijača FK Sarajeva poštovali navijači drugih klubova iz BiH. Jednostavno, narod ne možeš prevariti, a pored svojih igračkih kvaliteta, Nihad Suljević je uvijek bio u društvu običnih ljudi te je time pobrao simpatije stanovnika grada na Miljacki. Treneri sa kojima smo ragovarali, a koji su imali priliku raditi sa Suljevićem, mahom ističu da je uvijek bio produžena ruka trenera u svrhu očuvanja timskog duha i pozitivne atmosfere u svlačionici.

Fudbalsku karijeru si počeo u FK Olimpik, kako su izgledali tvoji počeci?

U FK Olimpik sam prošao sve omladinske selekcije – pionire, kadete i juniore. Treneri su bili Admir Mustafić, Muhamed Ahmetagić i Adem Đuliman. Sa 17 godina sam potpisao za prvi tim Olimpika koji je igrao Prvu ligu FBiH, a trener je bio Fahrudin Prljača, dok sam status standardnog prvotimca ostvario u drugoj sezoni kada je ekipu sa klupe predvodio Mensur Dogan. Te smo godine ostvarili ulazak u Premijer ligu BiH.

Upravo sam želio da razgovaramo o tom ulasku Olimpika u Premijer ligu BiH. Čega se najbolje sjećaš iz tog perioda?

Ulaskom u Premijer ligu za trenera je imenovan pokojni Boris Bračulj, a naslijedio ga je Jusuf Čizmić. Imali smo odličnu ekipu za to vrijeme, koju je krasila dobra atsmofera i zajedništvo. Navest ću neke igrače koji su činili ekipu: Hadžispahić, Mekić, Đuderija, Krak, Ljubunčić, Alić, Mujkić, Obuća, Gredić… Bilo je tu igrača koji su ostavili zapažen trag u bosanskohercegovačkom fudbalu.

Kako je došlo do prelaska iz FK Olimpika u NK Napredak, možeš li malo više o tome?

Ispadanjem FK Olimpika iz Premijer lige nastupio je očekivani egzodus igrača usljed finansijske krize, a NK Napredak je bio stabilan prvoligaš sa solidnom logistikom. Na poziv tadašnjeg trenera Borisa Bračulja sa kojim sam već sarađivao otišao sam sa priprema FK Olimpika i priključio se NK Napretku. Interesantno da je nas desetak igrača Olimpika došlo na pripreme Napretka, ali samo sam ja ostao, ostali su se vratili u Olimpik. Mogu sa ove vremenske distance reći da je to možda i najbolji period moje karijere, ekipa i raja je bila odlična, igrali smo dobar i napadački fudbal. U ekipi su bili Ljubunčić, Đuderija, braća Elezović, braća Ferhatović, Cerić, Holjan, Bogilović, Bandović, Kurto, Jelašković… Rezultati su bili odlični, vjerujem da smo mogli vrlo lahko ući i u Premijer ligu, te smo godine u Kupu BiH izbacivali stabilne premijerligaše Čelika, Travnika, Posušje… Mislim da smo među prvima u bosanskohercegovačkom fudbalu počeli ostvarivati gostujuće pobjede i praviti svojevrsne senzacije u Kupu BiH.

Nakon odličnih partija u NK Napretku uslijedio je poziv sa Koševa. Kako se to desilo i šta je u tom momentu to značilo za tebe?

Na poziv Mustafe Muće Dučića stigao sam u FK Sarajevo, za mene najveći klub u državi sa najvećom armijom navijača, jednostavno najviše što možeš ostvariti u BH fudbalu. U Sarajevu sam proveo dvije godine. Bilo je lijepo, trener je bio Husref Musemić kojeg mnogo cijenim, a poslije sam sarađivao i sa Šenerom Bajramovićem kojem sam zahvalan što me u mandatu dok sam igrao za Olimpik promovisao u mladog reprezentativca BiH.

U Sarajevu si osvojio titulu državnog prvaka u sezoni 2006/2007. Čega se rado sjećaš iz tog vremena i koga pamtiš od suigrača?

Bilo je to lijepo vrijeme. Ekipa je bila strašna – šampionska, šta reći više: Turković, Obuća, Ihtijarević, Grujić, Alaim, Repuh, Marciano, Kurto, Šaranović, Hadžić, samo su neki koji su činili tu ekipu. Nezaboravan period koji je krunisan titulom prvaka BiH, poseban osjećaj i nezaboravna noć proslave titule. U zadnjem zvaničnom nastupu za FK Sarajevo zabio sam gol u gostujućoj pobjedi nad Posušjem od 1:3.

Bio si član bordo ekipe koja je igrala evropske utakmice protiv Dinamo Kyiva i Basela. Možeš li nam o tome više reći, kolike su zapravo tada razlike bile između Sarajeva i spomenutih velikana evropskog fudbala?

Te utakmice sam bio na klupi, ali opet to je impresivan doživljaj. Razlike su bile velike, a najviše se manifestovalo u fizičkoj pripremi igrača. Dva svijeta su to različita, u fizičkoj pripremi, infrastrukturi i organizaciji… Njihovi su odlično bili plaćeni, i pravi profesionalci, a opet i opušteni likovi… Spomenuo bih tadašnju zvijezdu Basela Ivana Ergića, koji je po završenom meču u Baselu ušao u našu svlačionicu, čestitao nam na fer i sportskoj igri i pri tome nam donio torbe sa kopačkama i sportskom opremom, što je nama tada mnogo značlilo.

Uslijedio je povratak tamo gdje je sve i počelo, u Olimpik. Kažu da je tada vladalo zajedništvo i dobra atmosfera, a sve je to bilo začinjeno sa južnoameričkim igračima koji su dolazili u tim sa Otoke. Postoji niz anegdota, možeš li nam otkriti jednu?

Olimpik je moj matični klub. Na poziv predsjednika Nijaza Gracića vratio sam se u Olimpik, koji je već na polusezoni ovjerio povratak u Premijer ligu BiH. Ekipa je bila odlična, finansijski smo odlično stajali…U klub su dolazili odlični južnoamerički igrači. Izdvojio bih Brazilce Thiaga i Rodriga, te Argentinca Juan Pablo Kressera. A anegdota je bilo više. Evo jedna, sa Kresserom su došla još dva argentinska igrača, a mi smo igrali kontrolnu utakmicu u Vojkovićima sa Famosom. Jedan od argentinskih igrača koji je bio odličan igrač sa respektabilnom karijerom u Argentini, počeo je plakati kada je vidio gdje je došao da igra.

Sloviš za jednog od igrača sa najviše nastupa za FK Olimpik. Koliko si proveo sezona ukupno u dva mandata, i koga pamtiš od igrača za vrijeme drugog boravka u timu sa Otoke?

Ukupno sam u dva mandata proveo devet sezona, ne postoji zvanični podatak, ali mislim da sam fudbaler sa najviše utakmica odigranih za Olimpik u historiji kluba. Za vrijeme drugog mandata okosnicu ekipe su činili Vidović, Ješe, Škaljić, Regoje, a poslije su došli Bućan, Đurić, Karić… Nezahvalno je to nabrajati da nekoga ne izostavim, stvarno je prošlo dosta odličnih igrača.

Odlazak iz Olimpika i poziv Veleža… Šta se tu zapravo desilo?

To je bio period kada se ozbiljno pričalo da bi FK Olimpik mogao preći u Tuzlu da igrao kao domaćin. Ja kao dijete ovog kluba i kao kapiten u tom momentu nisam želio, kao i još nekoliko igrača iz prve postave. Takav scenario nije želio ni tadašnji šef struke Husref Musemić, i tu sam se razišao sa upravom kluba. Iz Veleža su bili maksimalno korektni i bili smo se sve dogovorili, ali dan prije odlaska za Mostar jednostavno sam se zahvalio. Nisam mogao otići iz ovog grada, mnogo sam sentimentalno vezan za Sarajevo.

Kada je PL bila bolja, u tvoje vrijeme kada si igrao ili sada?

Nezahvalno je to porediti, svako vrijeme nosi svoje dobre momente i dobre igrače. Ono što bih sada istakao kao pozitivne stvari jesu bolje suđenje, bolja medijska popraćenost, infrastrukura je nešto bolja nego u moje vrijeme, a ako hoćete iskreno i igrači su mnogo više plaćeni nego u moje vrijeme.

Sarađivao si sa mnogim trenerskim imenima, možeš li ovom prilikom nabrojati sve, i izdvojiti nekog posebno?

Pa bilo ih je dosta: Bračulj, Musemić, Janjoš, Prljača, Jusufbegović, Bajramović, Glavaš… Ali eto ako baš moram nekog posebno izdvojiti, onda je to rahmetli Faik Kolar.

Da li se sjećaš na šta si potrošio svoju prvu platu?

Teško, ali vjerovatno na izlazak sa društvom, volio sam druženje sa prijateljima i saigračima.

Da si na početku karijere, šta bi uradio drugačije u odnosu na ono što jesi?

Pa vjerovatno bih težio da odem u inostranstvo, da vidim način rada i sve ono što jače lige čini boljom od naše.

Pratiš li Premijer ligu BiH, kakav rasplet očekuješ ove sezone?

Pratim intenzivno, mislim da će Sarajevo odbraniti titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Tu je i Željezničar ove sezone… U suštini očekujem da ovako ostane do kraja, i što se tiče titule, evropskih pozicija i ispadanja.

Darko Spalević, nekadašnji član Slavije i ubojiti golgeter, u jednom intervju spomenuo je da si bio jedan od igrača protiv kojih je bilo najteže igrati. Koga je po tebi bilo najteže čuvati u tadašnjoj Premijer ligi?

Znači mi jedna takva konstatacija, posebno jer dolazi od igrača koji je bio najbolji strijelac Premijer lige. Ja bih izdvojio Obuću, Spalevića, Rajovića, Brkića, Nidala Ferhatovića… Sa Obućom sam poslije sarađivao u Olimpiku i u Sarajevu, a sa Spalevićem i Rajovićem u Olimpiku.

Karijeru si završio u NK Napretku, čime se trenutno baviš i kakvi su planovi za dalje?

Da, karijeru sam završio u niželigašu NK Napretku na poziv tadašnjeg trenera Elvira Ljubunčića i alfe i omege u to doba pokojnog Zdravka Bošnjaka Ćafte. Jedan određeni period radio sam u Školi fudbala FK Dar, a trenutno sam u privatnom biznisu daleko od fudbala. U budućnosti bih volio steći određene licence za rad u bosanskohercegovačkom fudbalu, ipak je fudbal bio i ostao moja najveća životna ljubav