Duga i svijetla tradicija mostarskog Veleža je satkana od mnoštva zanimljivosti i nepravaziđenih fudbalskih legendi. Ljubav koju generacije navijača Veleža gaje prema klubu, nije obična, u njoj ima zanosa i ponosa, ali nema laži…I danas kada je sve sumornije i nepoštenije, ljubav prema poetama fudbalske lopte s Neretve je sveljudska. Rekoše, Velež je cijeli grad, bez Veleža Mostar bi bio čemergrad. Po mnogo čemu su posebni, a dali su im i najljepše ime na svijetu za neki klub – to pitomo “Rođeni“. Spomenuti samo atomski Velež iz 70 – tih na čelu sa boemom Sulom Repcom, koji je titule gubio na gol razliku i stigao do četvrtfinala KUPA UEFA, pa sjetiti se unikatnog Mostarskog BMW-a (Bajević-Marić-Vladić), ili vicešampionskog Veleža iz osamdesetih-dvostrukih osvajača Kupa Jugoslavije.
Crvena osnovna, rezervna bijela
No, ovdje ćemo se dotaći jedne neobičnosti koju niko nikada nije pominjao, a tiče se boje dresova FK Velež. Poznato je da Velež od svog nastanka ima crvenu osnovnu boju, a rezervnu bijelu. Zanimljivost je da je u svojih devedeset i kusur godina postojanja tri puta igrao službene mečeve u plavim dresovima. Naravno, ne svojom voljom nego što je bio primoran pravilima i dirigovanjem delegata utakmica. Gdje je to bilo, koje su to utakmice u kojima je “crveni“ Velež bio “plavi“, te koje tada nastupao za Mostarce otkrivamo u nastavku.
Prvi puta je to bilo 10. Septembra 1967. na utakmici Prve Savezne lige u Novom Sadu sa Vojvodinom (0:0). Za Velež su tada igrali neprevaziđeni majstori i legende, a na fotografiji iz 1967. u gornjem redu se vide, Slobodan Primorac, Alfonz Horvatić, Kemal Šestić, Meho Beli Karamehmedović, Zejnil Selimotić, Šefko Alajbegović, donji red, Salem Halilhodzić, Muhamed Glavović, Dušan Bajević, Muhamed Mujić i Miroslav Kordić. Drugi puta su “ Rođeni“ bili plavi 21. septembar 1986. na Marakani sa Crvenom zvezdom kada je bilo (2:2).
Velež je na poluvremenu vodio sa 2:0 golovima najboljih krila Prve lige SFRJ Kajtaza i Tucea, da bi Zvezda u posljednja tri minuta utakmice izjednačila. Nastupili su : Tanović, M. Hadžiabdić, G. Jurić, Međedović, Matijević, Barbarić, Kajtaz (Repak), Skočajić, P. Jurić, Karabeg, Tuce (Đurasović). Te sezone su Veležovci bili vicešampioni iza Partizana. Treći puta Mostarci su morali biti plavi ponovo u Novom Sadu sa Vojvodinom (1:2). Bilo je to pred sami rat 22. marta 1992., a gol za “plavi“ Velež je postigao Nikola Jokišić. Igrali su : Pudar (sada trener golmana u Saudijskoj Arabiji), Gosto,Glogovac (Pintul- nekadašnji reprezentativac BiH), Čampara, Musa (sadašnji trener Viteza), Jedvaj (otac Tina Jedvaja koji igra u Leverkuzenu), Beširević (legenda Osijeka i reprezentacije BiH), Karabeg, (Džafić- legendarni poslijeratni napadač u duetu sa Adisom Obadom), Juričić, Maslovar (početkom rata prešao u Crvenu zvezdu), i Jokišić ( sada fudbalski menadžer).
Nekad su se cijenili grb i boja
Sve tri utakmice 1967., 1986., te 1992. Velež je igrao u ustupljenoj plavoj opremi svojih domaćina Vojvodine i Crvene zvezde. Naime, rezervni dresovi Veleža su bili sličnih nijansi boja sa prvom opremom pomenutih domaćina, pa se našlo solomonsko rješenje. To se nikako nije svidjelo navijačima Veleža da gledaju svoj tim u plavoj opremi, te su povodom ovih mečeva iskazivali i proteste. To pokazuje, da se nekad cijenio identitet kluba, grb i boja, a danas je te ljubavi sve manje i prečesto u Ligi šampiona, gledamo žutu Barcelonu, zeleni Juventus, crni Bajern ili narandžasti Real…
Sjajna ekipa Veleža iz 1967. – plavi dresovi u Novom Sadu
Velež su uvijek krasili petokraka i crvena boja
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)
