Piše: Nermin Bise

Ćoša u Cernici kod Zele nikad više neće biti ista. U vječnost je otišao Nusret Čerkić Dajdža, jedan od onih ljudi koji je ostavio jak pečat u istoriji Veleža i grada Mostara. Jučer je nakon teže bolesti stalo srce našeg Dajdžija. Nusret Čerkić rođen je u praskozorje Drugog svjetskog rata, 12.oktobra 1939.godine u Mostaru.

Sa nepunih 20 godina debitovao je u najdražem dresu crvene boje – u dresu Veleža. Bilo je to 1959.godine. Tu je ostao narednih deset godina u kojima je proveo najbolje igračke dane. U sezonama zaredom 1961/62, 62/63 i 63/64. bio je najbolji klupski strijelac. U službenim utakmicama u dresu Veleža postigao je 29 golova. Pored Veleža oblačio je i bordo dres Sarajeva gdje je proveo jednu sezonu da bi nastupio i na internacionalnoj sceni u dresu belgijskog Genta. Na zalasku igračke karijere igrao je i za mostarsku Lokomotivu.

Nadimak “Bombarder iz Mostara” zaslužio je zahvaljujući snažnom udarcu koji je bio nerješiva enigma za golmane na suprotnoj strani.

Vjerovatno svoju najbolju i najdražu utakmicu odigrao je u čuvenoj pobjedi protiv Crvene Zvezde na beogradskoj Marakani . Bilo je 6:2, a Dajdža je bio strijelac dva pogotka. Sastav Veleža u kojem je počeo Čerkić izgledao je ovako: Barbarić, Rodin, Handžić, Selimotić, Benco, Džidić, M.Glavović, Mujić, Šestić, Kordić i Čerkić.

Zanimljivo je da je Čerkić u dresu Veleža davao golove svim klubovima velike četvorke: Dinamu, Hajduku, Crvenoj Zvezdi i Partizanu.

Igrajući za Sarajevo Čerkić je bio u ekipi s Muftićem, Fazlagićem, Vujovićem, Crnogorcem, Biogradlićem, Prljačom, Mušovićem, Blaževićem i legendarnim Asimom Ferhatovićem Hasetom.

Poslije igračke karijere ostao je kao trener vezan uz svoj voljeni klub. Predvodio je Rođene s klupe u vremenima kada je Veležu bilo najteže, to su ona vremena u samostalnoj i nezavisnoj BiH kada je Dajdžijev klub počinjao s nule, što bi se reklo, s gole ledine.

A kako je tek znao zapjevati sevdalinke. Što li mi se Radobolja muti bila je jedna od omiljenih Čerkićevih pjesama. Snimio je i ploču sa četiri pjesme, a za dvije od tih pjesama tekstopisac mu je bio legendarni interpretator Zaim Imamović.

Mostar i BiH su ostali bez istinskog velikana i čovjeka koji je uvijek imao osmijeh na licu, lijepu i uljudnu riječ kako za malo dijete tako i za sve ljude s kojima se susretao, s kim je komunicirao i pozdravljao se. Ćoša kod Zele u Cernici s početka ovog omaža posvećenog Dajdžiju, siguran sam, imat će jednu stolicu koja će stalno biti prazna, i to onu stolicu u kojoj bi najčešće sjedio Nusra Čerkić.