Piše: Haris Zilić

U ovom tekstu nećemo prostor davati Fowleru, Viduki, Ferdinandu, Milneru… i ostalim klincima s početka 21. stoljeća, koji su u Ligi prvaka igrali fudbal sa “šmekom”.

Ovo je priča o drugoj generaciji, tog istog kluba, koji se kotrljao po nižim ligama, gubio u financijskim fakturama, sponzorskim ugovorima. Gubili su play off za povratak, a morali su, jer su sve nekako htjeli na silu.

Prije četiri godine su rekli “dosta”, tom ubrzanom ritmu, u našem narodu bi se reklo “na vrat – na nos”. Posložili su sve, ali im je nedostajalo malo ludosti, a pronašli su je gdje drugo nego nego u Rosariju u liku i djelu, Marcela Bielse. Stratega koji nosi naziv “luđak”.

Nije baš bilo ludo kako se očekivalo. Njegova epizoda je bila tiha, kao najljepše note orkestra. Znalo se ko šta radi. Prošle sezone su izgubili dah pred samim ciljom, pa su te note poprimile drugačiji ton, a li ove sezone su vraćene u pravu fudbalsku melodiju.

Napad koji je Leeds vrato u Prmeiership ima prosjek od 23 godine i kao ostatak tima slušali su svog “ludog” dirigentna, profesora, neki će reći mađioničara, ali svi će se složiti s jednim. Neka Leedsa nazad tu mu je mjesto, a u narednoj sezoni ko zna.

Previše su mladi, ludi da bi prognozirali. Ali zna Bielsa kako i protiv najvećih. Ovo je ipak jedna druga priča iz Yorkshira, opet mladalačka, ali durgačijeg tona na terenu. Kompozicija “comeback”.