Mi pobijedimo Kazahstan dva puta, Ukrajinu dobijemo ovdje jer ćemo se nadati da ih neće biti barem pola zbog korone, tamo izvučemo remi bez primljenog gola, pa se nadamo da će Finska izgubiti od Francuske a s Ukrajinom remizirati, ali i da Kazahstan iznenadi u Parizu pa onda mi na Parku prinčeva u zadnjem kolu ganjamo baraž, gdje će nam biti dovoljan i remi od 2:2 ili više, ili da ne izgubimo više od 2 razlike pod uslovom da Kazahstan da barem 3 gola u Kijevu a da Finci izgube od Francuske s tri ili više razlike.

Ako prođemo u baraž važno je da tamo izbjegnemo uvijek nezgodnu Sj. Irsku, ali i Hrvatsku i Srbiju radi ne daj Bože. Dobro bi bilo da u baražu dobijemo Švicarsku jer će nam Bećir Omeragić sigurno pomoći s nekim penalom ili slično, a ako ne on, onda Seferović sigurno jer ima istetovirane ljiljane na laktu.

U najgorem slučaju će nas pustiti njihov selektor, Sarajlija Petković, a onda se nadati nešto lakšoj grupi na Mundijalu, po mogućnosti dvije azijske i jednu afričku reprezentaciju, od kojih bi opet bilo poželjno izbjeći Salahov Egipat i stare neprijatelje, Nigeriju.

Formula je, dakle, lahka, samo eto da se još potrefi ovo ‘vako.

A mi ono nemamo selektora još uvijek?