Razgovarao: Haris Zilić

Jablanica je jedna od čaršija u BiH koja s ponosom može govoriti u svojim sportskim dostignućima, a prvenstveno sportskim pojedincima koji su obilježili period u bivšoj SFRJ, ali i Bosni i Hercegovini.

Kada se govori o jablaničkom sportu, među vodeće se mora svrstati rukometna porodica Tahirović. Otac Maid, majka Seka i kćerka Lidana, svi rukometno obrazovani, a danas i sinonim za RK Turbina.

Portal Sportske.ba Vam donosi priču o ovoj sjajnoj porodici. Približili su nam svoje igračke, trenerske karijere, ali i prokomentarisali smo današnje stanje u bh. sportu, prvenstveno rukometu.

Razgovor smo počeli sa Maidom. Bivši je rukometaš Zagreba, bio je i u stručnom štabu omladinskih selekcija BiH, a nakon završetka karijere 2000. godine maksimalno se posvetio radu sa djevojkama u RK Turbina, gdje je i danas glavni trener.

“Rukometom sam se počeo baviti u 7. razredu osnovne škole. Za prvi tim Rk Turbine zaigrao sam 1976. godine. 1980. godine na kratko odlazim u Zagreb, čiji je trener bio Vlado Štencl, tadašnji svjetski stručnjak. Nakon Zagreba opet se vraćam u Turbinu. 1985. godine odlazm u Velež, a trener je bio Noka Serdarušić, koji te godine odlazi u njemački Kil, zatim se vraćam u Turbinu, gdje se zadržavam vrlo kratko i odlazim igrati za Igman iz Konjica sve do početka rata. 1994. godine sa Turbinom odlazim u Sarajevo na prvo državno prvenstvo BiH u rukometu. 2000. prestajem aktivno da se bavim rukometom i posvećujem se samo trenerskom pozivu ženske ekipe. 1984. godine tadašnja uprava Turbine na čelu sa rahmetli Zlatanom Alikadićem postavlja me za trenera ženske ekipe. To je bio moj prvi susret sa trenerskim poslom. Bilo je malo teško uskladiti igračke i trenerske obaveze. Iako sam imao mnogo poziva da kao trener vodim premijerligaške ekipe, nisam htio ići iz Jablanice zbog Turbine i djevojčica koje su tu trenirale. U poslijeratnom rukometu sa pionirskom ekipom smo bili prvaci BiH, sa kadetkinjama također, jednom prvaci, jednom viceprvaci, sa juniorskom ekipom dva puta prvaci, a jednom viceprvaci BiH”, rekao je Maid na početku razgovora za Sportske.ba.

Teško je praviti paralelu između rukometa prije i danas, a trener Turbine nam je to pojasnio.

“Velika je razlika između rukometa kada sam ja igrao i sada. Tada se rukomet uglavnom igrao vani na asfaltu ili na nekim drugim tvrdim podlogama. Igralo se po svim vremenskim uslovima, kiši, snijegu, suncu, a plaćeni su bili samo vrhunski igrači, ali i oni nedovoljno. Ranije je omladina sa više ljubavi, želje i žara ulazila u sport za razliku od danas. Danas je rukomet postao nauka, mnogo se brže igra, a i pravila mu, koja su se vremenom mijenjala, to omogućavaju.”

Lakše je biti igrač nego trener, naglašava naš sagovornik i podvlači crtu da je teže voditi žensku ekipu.

“Puno je lakše bilo biti igrač. Dobiješ zadatke od trenera, realizuješ na treninzima ono što trener traži od tebe, tako i na utakmici i dadneš sve od sebe da to uradiš. Dok trener mora da misli na sve one faktore koji čine utakmicu. Iako je sport isti, razlike ima. Kada gledamo to iz pozicije trenera, puno je teže, ali i ljepše, voditi ženske ekipe. Iako moraš pristupiti sa puno pažnje svakoj igračici, poznavati njen individualni karakter, igrački kvalitet, to one na kraju znaju vratiti.”

RK Turbina je danas vrlo organizovan klub.

“Turbina je trenutno vrlo organizovan klub po svim pitanjima. Uprava kluba radi veoma dobar posao u saradnji sa trenerima. Veliki broj djevojčica je uključen u rad kluba u svim kategorijama. Fokus kluba je na mlađim kategorijama, tako da su za Ligu Hercegovine, u kojoj nastupaju naše djevojčice prijavljenje kategorije pionirki, kadetkinja i juniorki, kao i one najmlađe, rođene 2012. godine, za mini rukomet. Prva ekipa trenutno je na diobi drugog mjesta u Prvoj ligi Federacije. S obzirom da je ekipa vrlo mlada, možemo biti zadovoljni njihovim uspjehom. Ako uspijemo održati ovu ekipu na okupu, u naredne 2 do 3 godine, borba za Premijer ligu nam je primarni cilj.”

Maid nam je prokomentarisao i trenutno stanje u ženskom bh. rukometu.

“Pošto sam u jednom periodu od 1996. do 2000. godine, skupa sa prof. Branimirom Mikićem vodio kadetsku i juniorsku reprezentaciju BiH, s pravom mogu reći da je stanje u rukometu tada bilo u mnogo boljem stanju nego danas. Odmah iza rata BiH je imala sve ženske rukometne selekcije – od najmlađe do A tima, dok danas to nema. Mislim da je s tim sve rečeno.”

Nakon Maida, porazgovarali smo i sa kćrkom Lidanom, koja ima zanimljivu karijeru. Lida je dobila poziv kadetske reprezentacije Hrvatske, s kojom je trebala ići na SP u Brazil, zatim je nastupala i za omladinsku selekciju BiH. Bila je jedan dio karijere u Crvenoj zvezdi i u Norveškoj, ostavila je i trag u PLBiH.

“Zadovoljna sam postignutim u svojoj karijeri, koja još uvijek traje. Trenutno aktivno igram u Turbini. 2007. godine sam dobila poziv hrvatske kadetske reprezentacije, trebalo je da dobijem pasoš i idem sa tom ekipom na Svjetsko kadetsko prvenstvo u Brazil. Mogu se našaliti da sam poziv dobila prije Ćamile Mićijević, kojoj ovim putem čestitam na velikom uspjehu. Nisam otišla iz istog razloga iz kojeg se nisam zadržala u Norveškoj i Crvenoj zvezdi – bila sam zaista vezana za kuću, nisam tip koji može da se odvoji od porodice. Nakon toga nastupam i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, gdje sam bila treći strijelac reprezentacije na Mediteranskim igrama održanim u Pločama. Tada smo se dobro “nosali” sa Slovenijom, Turskom, a danas nemamo reprezentaciju. Još sam nastupala za mostarsku Katarinu i Hadžiće, tako da mogu reći da sam zadovoljna.”

Jedan dio karijere je posebno izdvojila.

“Što se tiče ličnih uspjeha/neuspjeha ne žalim ni za čim, ali žalim što, kada je Turbina imala najjači sastav, kada smo se borili za Premijer ligu, nismo uspjeli ostvariti taj cilj. Tada su ekipu činile Suada Prevljak, Doda Jelačić, Mia Kalajdžić, Ines Halebić, i tako dalje. Tek sam bila došla u prvi tim, i taj period mi je ostao u lijepom sjećanju.”

Činjenica da dolazi iz sportske porodice, Lidani nije predstavljala problem, a ni pritisak.

“Jeste prednost što dolazim iz sportske porodice, jer nije bilo onih zabrana od strane roditelja, npr. ako ne učiš – ne možeš na trening. Trening je u mojoj porodici bio imperativ. Također, budući da je tata trener, vrlo rano sam počela trenirati, pa nije bilo ni zvaničnog početka, nego sam od malih nogu trčkarala sa starijim igračicama.”

Turbina je ove sezone u vrhu Prve lige FBiH.

“Zadovoljna sam trenutnim igrama Turbine. Ekipa je mlada, imamo dosta igračica u rosteru, što me mnogo raduje, jer i sami znate kakva je situacija u klubovima danas. To znači da treneri Maid i Majdin dobro rade i da su animirali te djevojke da dolaze na treninge i da rade. Cilj nam je da nastavimo sa dobrim nizom igara, da dignemo to na još veći nivo, i od sljedeće sezone, što da ne izboriti ulazak u Premijer ligu.”

Uz Maida i Lidanu, tu je i supruga, majka, Seka Tahirović, također bivša rukometašica turbine. Seka je i vodila jedan period kao trenerica Turbinu, ali na početku razgovora nam kaže kako danas nema previše “želuca” za sve to.

“Budući da sam dugo godina bila aktivna rukometašica Turbine, naviknuta sam i na poraze i na pobjede i na ono što bavljenje sportom donosi. Jedno vrijeme sam i vodila ekipu, prvi tim Turbine, pa imam i tu iskustva. Danas slabo idem na utakmice jer nemam više “želuca” za to. Malo po malo, i nepravda i loše suđenje su me udaljii sa klupe naše ekipe. Ostavljam to Maidu, koji još ima života da se nosi sa svim tim. Danas imamo mogućnosti da utakmice pratimo preko streamova na Facebooku, a i tu mogućnost rijetko koristim, baš iz razloga koji sam prethodno navela. Mislim da je danas vrlo malo entuzijasta i istinskih ljubitelja sporta, kojima bi djeca bila na prvom mjestu. Vrlo je malo takvih trenera i sportskih radnika. Ljudi koji se danas bave trenerskim poslom uglavnom ulažu mnogo svog vremena i truda tu, pa čak i novca. Žao mi je što nemamo reprezentaciju žensku, jer kada bi se skupile sve igračice, to bi bila jedna respektabilna ekipa”, ističe Seka u razgovoru za Sportske.ba

Prokomentarisala je i ženski sport te trenutno stanje.

“Ženama nije teško u sportu, samo bih dodala da djeca neće da imaju obavezu u obliku sporta. Svjedoci smo kako timovi u našoj zemlji više nemaju ni rezerve na klupi, što je pokazatelj da žene nisu više tako zainteresirane za sport. Pitanje je koliko omladine će se htjeti baviti sportom u godinama koje dolaze.”

Za kraj razgovora i ove sjajne priče, Seku smo kao majku upitali kakva je Lidana bila kao djevojčica?

“Vrlo malo se igrala sa lutkicama, od malih nogu je voljela loptu. Bila je perspektivno dijete koje je zavoljelo sport uz nas, bila je od malena na treninzima. Tako je kao mala pratila starije koje ne rade, i “cinkala”treneru. Vodili smo je na sve naše utakmice, tako da su je igračice često čuvale. Jedina je mana što smo je puno vezali za sebe i za kuću, pa samim tim koliko je poziva imala, preko hrvatske reprezentacije i Norveške, nije mogla da ostvari više u karijeri iz tog razloga, ali kao roditelj sam ponosna na nju jer je završila fakultet i posvetila se obrazovanju. Ljubav prema rukometu je ostala i dalje.”