Banjalučki Borac je 1988. godine osvojio 40. Kup tadašnje Jugoslavije i tako postao jedini drugoligaš koji je stigao do pobjedničkog pehara najmasovnijeg takmičenja bivše države. Bilo je to 11. maja osamdesetih godina, kada je pehar Maršala Tita na tadašnjem stadionu JNA prvi ponio Damir Špica.
Trideset i tri godine kasnije, razgovaramo sa kapitenom te sjajne generacije Banjalučana, Damirom Špicom, koji pomno prati svoj Borac u pohodu na titulu prvaka Bosne i Hercegovine.
„Ekipa Borca je najbolja u BiH. To su pokazali posebno ovog proljeća, mada su ostali bez najboljeg stopera u Ligi Jovanovića. No, s druge strane Borac ima trio, što niko nema, Vranješa, Zakarića i Ziljkića. Borac je pobjedio sve direktne rivale u borbi za titulu, tako da će zasluženo osvojiti prventsvo“, ovim riječima započeo je razgovor za Federalnu televiziju, Damir Špica, koji trenutno živi u Grčkoj, gdje je nekad i igrao, a aktuelni je sportski direktor trećeligaša Aep Kozania.
Vratili smo se na same početke Damirove karijere…
„Ljubav prema fudbau je počela vrlo rano, jer je u blizini moje kuće bio stadion FK Naprijed i tu sam sa sedam godina počeo da treniram. Tu sam prošao sve selekcije, igrao za prvu ekipu sa 16 godina i ubrzo prešao u juniore Borca na poziv trenera Husnije Fazlića. Nakon isteka juniorskog staža priključen sam prvoj ekipi, potpisavši prvi profesionalni ugovor sa Borcem na pet godina. Imao sam sreću, jer su me tada vodili veliki stručnjaci, poput Ilije Miljuša, Smaje Alagića, Husnije Fazlića, koji je stvorio najtrofejniju i najbolju generaciju Borca u istoriji kluba. Nakon odlaska Fazlića, preuzeo nas je isto tako jedan veliki fudbalski stučnjak, nažalost nije više među živima, Josip Kuže. Sa njim smo ušli u tadašnju Prvu ligu, igrali najljepši fudbal. Imali smo sreću da je ekipa skoro četiri godine igrala zajedno, sa možda samo jednom izmjenom u prvoj postavi. Tada nam se samo priključio današnji i Željko Buvač, umjesto Popovića. Prve godine u Prvoj ligi bivše države bilo ja jako teško, ali smo ostali te godine zahvaljujući pobjedi nad Osjekom 1:0 u Gradskom vrtu i to golom koji sam postigao deset minuta prije kraja utakmice. Te godine nam je bio trener Stanko Špaco Poklepović, također jedan veliki fudbalski stručnjak, koji nam je otkrio još neke fudbalske manire i dogradio u nama pobjednički duh. Već naredne godine smo imali najbolju ekipu u istoriji kluba. Igrali smo polufinale Kupa maršala Tita i ispali od Hajduka koji je kasnije i osvojio taj posljednji kup bivše države. Trener nam je bio isto tako jedan vrstan fudbalski stručnjak Vladica Popović“.
Nakon nekoliko sezona provedenih u Borcu, Damir Špica odlazi u inostranstvo.
„Prvo sam otišao u Grčku gdje sam igrao u Atinaikosu iz Atine četiri godine, pa poslije sam se preselio na Kipar gdje sam nastupao za Omoniju godinu dana i poslije se vratio opet u Grčku na Krf i tu igrao još dvije godine za ekipu koja se zove Kerkira. Fudbalsku karijeru sam završio u Grčkoj, gdje sam bio dvije godine trener u jednom trečeligašu i nakon toga sam se vratio u Banja Luku“.
Po povratku u domovinu Damir Špica je završio profi A licencu za trenere, a potom ponovno odlazi u Grčku.
„Godine 2005. ponovo na poziv mog tadašnjeg predsjednika vratio sam se u Grčku, gdje sam prve godine bio direktor kluba Kerkira, a naredne godine i pomočni trener u prvoj ekipi. Vračam se u Banja Luku i 2008. godine sam imenovan za direktora FK Borac koji je osvojio i kup i prvenstvo BiH. Bila je to najbolja ekipa Borca u poslijeratnom periodu. U tadašnjem prvom timu je igralo devet igrača iz naše škole. Evo 13 godina kasnije ponovo titula dolazi u Banja Luku. Presretan sam“.
Na kraju da se vratimo na početak naše priče i to na 33. godišnjicu osvajanja tadašnjeg Kupa Maršala Tita.
„To mi je jedna od nadražih utakmica u kojoj sam imao sreću da budem kapiten. U toj finalnoj utakmici bili smo svjesni da igramo dobar fudbal, ali smo isto tako znali koga imamo za protivnika, jer su u toj ekipi Crvene Zvezde tada igrali Piksi Stoković i Robert Prosinečki , koji su tada bili na fudbalskom tržištu skuplji nego cijela Banja Luka. Došli smo u Beograd i dogovorili se da igramo oprezno i da nekako probamo da umrtvimo igrom Crvenu Zvezdu i da pokušamo, ako nam se ukaže prilika, da im damo gol. Gol odluke postigao je Senad Lupić u 60. minutu. Kada sam nakon utakmice podigao pehar mislio sam da će mi srce prepući od radosti“, prisjeća se tadašnji kapiten Borca.
federalna.ba/Muhamed Bikić