“Tog 5. aprila 1992. godine trebala je biti utakmica Željezničar – Rad, ali zbog rata ona nikada nije odigrana.”

Na današnji dan, 5. aprila 1992. godine počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj historiji svijeta.

Na taj dan trebala je biti odigrana utakmica između FK Željezničar i FK Rad, ali zbog rata susret nikada nije odigran.

Žestoka vatra pomjerila je meč, poruka aktera je brzo bila jasna: “Samo da se izvuče živa glava”

Igrači Željezničara jedan po jedan predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Sudije i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava sa obližnjih brda Šanac i Vraca.

Igrači Rada vidno preplašeni, ščučureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona, stoji u novinskom članku koji podsjeća na tužni dan.

Zanimljivo da su i jedni i drugi bili za odigravanje utakmice, no politika je bila jača.

Iz Rada su kazali da ih zanima sport, te da je to klub bez ideologije. Ipak, Grbavica je ostala pusta, a paljba i nakon više sati nije prestajala…

“Da se ne zaboravi i nikada ne ponovi!”