Bosanac je hit trener u Belgiji: ”Igrač me pita zašto ne psujem nikad. Jednog dana ću voditi BiH i biti trener u Engleskoj”

Nova generacija nogometnih trenera iz Bosne i Hercegovine polako se probija na veliku scenu. Miron Muslić jedini je trener iz naše zemlje u ozbiljnoj evropskoj ligi kakva je sigurno belgijska Jupiler liga. Cercle Brugge je ekipa koju Muslić vodi već drugu sezonu. S klubom je prije nekoliko dana potpisao novi ugovor do ljeta 2025. godine. Za Sportske.ba ovaj rođeni Bišćanin govori o karijeri, o počecima, mukotrpnom radu, trenerskoj filozofiji, uzorima i planovima za budućnosti

”Prije svega, hvala za priliku da naša raja sazna da ima ljudi u inostranstvu koji se bore i rade i koji su uspješni. Borimo se za bolju budućnost, možda bude i koristi i za sve nas kao državu i za našu reprezentaciju” počeo je razgovor 41-godišnji stručnjak.

Njegovi počeci vezani za rodni Bihać koji je napustio s 10 godina zajedno s porodicom. Ratni vihor došao je u Bosnu i Hercegovinu, pa je mali Miron morao da napusti rodnu zemlju.

”U maju 1992. godine smo izbjegli i završili smo u Austriji. Tu sam odrastao sa svojom familijom. To je moja baza, tu sam odrastao i proveo narednih 30 godina. Tu su se i moja djeca rodila i tu sam našao drugu domovinu pored naše Bosne. To nije jednostavno reći, ali vjerujem da mogu zvati domovinu i Bosnu i Hercegovinu i Austriju.Tu smo se našli, ali naravno moja familija je u Bosni. Vraćali smo se često u Bihać, Cazin i ostala mjesta. Tu je naša nit i tu nas vuče da odemo kući” govori emotivno i s osjećajem ljubavi prema domovini.

Živim za Bosnu i Hercegovinu

”Nisam bio u velikoj prilici u zadnje dvije-tri godine, ali evo ovo ljeto sam uspio da na dva-tri dana odem u Bihać, na moju Unu. Vrijedan sam kao svaki Bosanac što živi u dijaspori. Mislim da svi gajimo veliku ljubav, nadu i tugu za Bosnom i Hercegovinom. Živimo za svoju Bosnu i Hercegovinu.To je srce, to je ljubav i krv. Nekako mi bude teško kada ne mogu da odem u BiH. S druge se strane opet radujem kad odem i napunim dušu i sebe. Boli me kad čitam nešto negativno, ja sam u Belgiji, to je daleko od Bosne. Međutim, kada god čujem nešto negativno, odmah me to pogodi.”
–
Ratna 1994. godina važna je u njegovom životu, jer je prvi put ozbiljno počeo da se bavi nogometom.

”Upisao sam u prvi klub. Mi smo se u Bihaću isto igrali, i sjećam se da je mama morala da nas traži kada noć padne. Mislim da smo svi tako odrasli i poslije su bile i batine od majke jer smo toliko kasno ostali. Moj prvi klub je bio u Austriji. To je Wacker Innsbruck, jer smo tu i izbjegli. Tu je počela ta ljubav, koju dijelim sa milionima djece, a to je ljubav prema nogometu. Imao sam talent i prošao sam cijelu akademiju, pa sam igrao i u drugoj ligi i prvoj. Međutim, nikada nisam bio toliko dobar da budem reprezentativac Bosne i Hercegovine ili da igram u Bundesligi. Ipak, sam imao jednu lijepu karijeru na amaterskom nivou.”
Miron smatra da nema razlike na kojem nivou igraš nogomet, ako ga voliš.
”Meni je isto, Seriji A ili Jedinstvo iz Bihaća. Tu sam ljubav uvijek imao u sebi.”

Već kako igrač osjećao je da bi mogao postati trener. Pratio je s posebnom pažnjom treninge, zanimao se, počeo je rano da se priprema za taj poziv.

”Volio sam da pripremam treninge, to sam rano prepoznao i već sam sa 25-26 godina počeo da stičem prvo trenersko iskustvo. Mislim da sam u rekordnom roku prošao put od B licence do Pro licence. Jedna zanimljiva činjenica jeste da ako nisi bivši profesionalac i nisi igrao na najvećem nivou, ako si samo amaterski igrač – onda nemaš šanse da stekneš Pro licencu. Ja sam bio uporan i radio sam na sebi i nekome sam očito zapao za oko. Neko je shvatio da imam taj talenat za nogometnog učitelja. Imam Pro licencu, to je najveći mogući nivo edukacije. Ipak, nogomet se mijenja i uvijek se mora učiti. Ja volim da učim nešto novo. To mi dosta pomaže u poslu.”

FOTO: Cercle Brugge

Prvu priliku sam dobio u Austriji

Prvi klub bio je Ried. Tada su bili u drugoj ligi kada je dobio priliku.

”Mnogi su znali da sam radio u akademiji i redovno smo tu razbijali Salzburg, Sturm i velike ekipe i tada su pozvali da pređem u ekipu Floridsdorfer AC (FAC). To je ekipa iz Beča sa daleko najmanjim budžetom u drugoj ligi. Ja sam to vidio kao veliku šansu, da pokažem da nisam samo trener za kadete i juniore, već da mogu i u seniorskom nivou da napredujem. Odradio sam tu top posao i tu su me htjele i ekipe iz Bundeslige. Ja sam se tada vratio u Ried, jer sam već bio njima poznat. Vratio sam se kao šef stručnog štaba.”

Bila je to prilika koju nije mogao odbiti. Iako će sa ove vremenske distance priznati da je možda trebao odbiti prvi tim Rieda, jer nije bio dovoljno spreman.

”Nismo imali ekipu da igramo na način kako ja želim da igram. Ja želim da igram specifičan nogomet, kakav sad igram u Belgiji. Ja uvijek govorim svojim igračima i stručnom štabu da je vrlo važno da se napatiš u životu, da napraviš grešku. To je važno, da možeš da ustaneš i da kreneš naprijed, da se nastaviš boriti i ići dalje. Tada sam imao 36 godina i bio sam mlad trener, deset utakmica nisam pobijedio. Oni su me tada već otpisali kao mladog trenera.”

Taj period je bio naročito težak za Muslića. Bio je zabrinut i nervozan, ali siguran u sebe. Znao je da mora proći i kroz tu životnu fazu.Što prije, to bolje.

”Mislim da nije bilo toga, da danas ne bih bio tu gdje jesam. Ja sam taj poraz uzeo kako korak prema naprijed. To je bilo gorivo, a to je do mene i moje ličnosti. To možemo mi Bosanci, Krajišnici. To je naš mentalitet i hvala Bogu na tom mentalitetu i zahvalan sam na tome i za svaki korak koji sam napravio. Ja mislim da je to jako važno. Ne mogu reći da želim svakome da doživi pad ili neuspjeh, ali želim svakome osjeti i onu drugu stranu. Smatram da je važno da se uči na greškama i uvijek se može naći put da nakon takve tegobe, dođe neko olakšanje. Ja sam pronašao svoj put.”

Prvi kontakt sa Cercle Bruggeom

Kontakt sa Cercle Bruggeom dogodio se prije dvije i po godine. Stigao je poziv i ponuda da bude pomoćni trener.

”Kontaktirao me je čovjek koji je radio na transferirama igrača, bio je uključen u posao vrijedan 100 miliona eura. On je znao ko sam ja i vjerovao je u mene, iako se nisam baš proslavio u Riedu. Ali to je normalna faza. Mene je kontaktirao Paul Mitchell prije dvije i pol godine. Kontaktirao je jednog ili dva važna čovjeka. Ja sam bio poznat sa visokim intenzitetom u nogometu i stvorio sam tu reputaciju. Sjećam se da me kontaktirao i poslao tri utakmice da analiziram. Ja sam to uradio za nekoliko sati. Poslijepodne me je već nazvao i rekao mi da se vidimo u Cirihu. Želio je da vidi šta je mogu da uradim za Cercle. Ja sam njemu sve predstavio, jer znam šta znam i da sam jak trener i da znam implementirati ideju.

Trenutak u kojem je shvatio da se razdvaja od porodice i kreće u nemolosrdnu nogometnu džunglu, zauvijek će pamtiti.

”Išao sam tada kroz šumu da šetam sa svojim sinom Hamzom i tada me je nazvao Mitchell pitao da dođem u Belgiju. Hamza je tad imao četiri godine i on je počeo plakati, jer je znao da ja odlazim. To nikada neću zaboraviti. On je znao da mu otac odlazi. Odletio sam u Brugge, ali odmah sam ostao sa Mitchellom. On je danas sportski direktor Monaca. Ako ja budem spreman da implementiram svoju ideju i da radim, on mi je rekao da ću dobiti šansu. Želio sam svoju šansu i postao sam pomoćni trener.”

Nakon osam-devet mjeseci Miron je dobio pravu šansu. Postao je glavni trener.

”Sada sam već 16-17 mjeseci glavni šef i mislim da se vidi koliko je naša igra specifična. Prepoznatljivi smo u Evropi i mislim što se tiče presinga i indikatora u tim statistikama, to pokazuje da smo mi top u Evropi. Hvala Bogu, ja sam potpisao novi ugovor do 2025. godine. To je nagrada za moj rad i trud i na to sam ponosan.”

FOTO: Twitter

MEĐUNASLOV: Moram još puno učiti

Miron s velikim entuzijazmom govori o nogometu. Unutra je svi svojim bićem. Radi na sebi i napreduje u svakom segmentu trenerskog posla.

”Moja velika snaga je činjenica da sam čist u svojoj glavi. Ja tačno znam šta hoću. Meni je sada 41. godina i ima tu još milion čuda koje ja moram naučiti i ima još milion grešaka koje moram napraviti. Ja sada imam tu mogućnost i da učim i da napravim greške. Ova organizacija mi to nudi ovdje. Ja neću da letim ili da preskačem stepenice. Imam ovdje mogućnost da napredujem i učim. Imao sam mogućnosti da napustim ekipu, da prežem u bolju ligu, ali ne žurim, mislim da mi to niko neće oteti. Ja se nadam da ću za godinu dana biti na listi želja nekih od najvećih ekipa. Imam i čist plan u svojoj glavi kakva treba da bude moja karijera. Želim učiti na svojim greškama i imam top uslove. Nema puno mjesta na svijetu, kao što meni nudi ovaj projekat Cerclea. Oni su mi dali šansu kad me nigdje nije bilo. Zahvalan sam im za tu šansu. Želim da im se odužim na jedan lijep način jer sam dobio sve uslove koji meni trebaju i sa finansijske strane. Sve će doći na svoje u svoje vrijeme i treba kockice poredati kako treba. Niko ne može tuđu nafaku uzeti.”

Kad govori o svojoj ekipi, Miron je ponosan. Svjestan je da je napravio sjajan posao s najmlađim timom u ligi i jednim od najpotentjih u Evropi.

”Igramo aktivni, ofanzivni i direktan nogomet. Imamo najveći broj sprinteva u Belgiji. Tu se ne mjeri distanca, već intenzitet trčanja. Mi smo prvi u Belgiji, a broj dva smo u Evropi. Igramo proaktivni stil nogometa i mi konstantno napadamo. To je dio modernog nogometa. Niko neće tražiti od defanzivca da izbije loptu, već svi žele aktivan nogomet. Branimo se visoko na terenu, idemo svi u napad. Mene je time fascinirao Jurgen Klopp u Borussiji Dortmund kada su pravili čuda, kao da su igrali sa 15 igrača. Mi smo to počeli da radimo ovdje, ja sam malo otišao od Kloppa i gledo sam i druge trenere.

Ko su trenerski uzori?

Ističe Roger Schmida, Olivera Glasnera i Arne Slota, trenutno trenera Feyenoorda.

”Nisu to Guardiola i Klopp samo, to su mnoga imena i treneri koji za mene igraju na način kako oni žele. To su treneri koji imaju rukopis i svako vidi šta oni žele od svoje ekipe. Ti kada vidiš kako Cercle Brugge igra, ti znaš šta mi hoćemo. Da napadamo i da branimo na protivničkoj polovini, to je za mene važno. Možemo imati milion stvari, ali ne možemo biti dominantni u svakoj stvari. Zbog toga moraš biti jako dobar u jednoj stvari i mi smo tu stvar našli u našem načinu igre. Ja sam prošlu utakmicu u početnih jedanaest imao igrače s prosjekom od 22.4 godine. Ubacio sam još dva igrača sa klupe sa 20 godina. Imao sam šest igrača na terenu na kraju utakmice, ispod 20 godina. Mladi igrači „idu kao ludi“, ako neće sada trčati, kada će (smijeh).”

Muslić ističe da u današnjem nogometu trener nije samo trener. On je i psiholog, mora imati razvijenu socijalnu inteligenciju.

”To je veliki dio trenerskog stila. Moraš imati tzv. socijalnu inteligenciju. Ova nova generacija igrača je specifična. Oni hoće sve odmah i sada, a neće da čekaju. Oni žele sve bez puno napora. Ja znam da sam dobar retoričar. Govorim četiri jezika i lako mi je doći do igrača. Isto tako znam podići igrača kada je potrebno. Moja najveća osobina i snaga je moja struktura. Znam s ljudima i mogu sa ljudima i imam taj dar da mogu inspirisati ljude. To je vrlo važno. Znam puno trenera koji su top kada se pripreme, ali onda ne znaju to prenijeti igračima. Ima i drugačijih trenera, odlično pričaju, ali taktički nemaju ništa. To je fundament. Moraš pronaći put da dirneš igrača i inspirišeš ga da bude bolji. ”

Sadašnjim generacijama igrača nogomet nije na prvom mjestu. Novac, automobili, satovi, mobiteli, djevojke… sve je prije nogometa.

”Imamo igrače od 18 godina koji dođu sa Louis Vitton tašnom od osam ili devet hiljada eura. Ja sam odrastao kao izbjeglica i borio sam se i ne smeta mi to. Nadam se da će imati još deset takvih tašni, ali su se generacije promijenile. Kao treneri, moramo da pronađemo putkako da motivišemo igrača kojem je mala motivacija. To je čar našeg trenerskog posla. Jedno je teren, a potpuno drugo je komunikacija.”

Otkrio je i način na koji funkciniše u specifičnim okolnostima, te kako se snalazi u stresnoj svakodnevici.

”Meni je jako važna vjera i naša kultura. Ne mogu biti drugačiji čovjek, od trenera. Možda je to balkansko, bosansko, bošnjačko. Meni je naš kapiten od 23 godine pitao: treneru, zašto nikada ne psuješ? To nije moj način. Ja taj dio Balkana nemam u sebi. To nije moja komunikacija. Vrijeđanje ljudi nije komunikacija, a to je tipično za naše ljude – da psujemo. To nije samo Balkan. Ovaj drugi fundament mog bića je što sam ja naučio od svoje kuće i kulture i to mi je važno kao treneru. Možda i zbog toga ne psujem svojim igračima. Imam jak karakter, ali ja to pokazujem na drugačiji način. Opsovati igraču nešto kada odigra loše dodavanje nije rješenje.

Ima i druga interesovanja osim nogometa. Voli da se odmara aktivno, da promišlja i čita.

”Važno je i nekad ostaviti nogomet sa strane. Neko non stop treba nešto od mene. Volim sport, volim da šetam i volim da čitam. Jako volim da čitam o geopolitici. To je moj hobi. Volim da čitam o geopolitici o historiji, zanimaju me romani o inkviziciji u Španiji. Volim da čitam o našoj historiji i o vjeri. Možda zbog toga što znam i što mogu sklopiti o geopolitici neke stvari, srce me boli za onim što se dešava danas u svijetu.”
Za kraj, nije želio da gleda daleko u budućnost. Sretan je na poslu koji trenutno radi, ali jasno je da ima ciljeve.

”Jedno je gdje bi volio raditi, a drugo gdje ću raditi. Želim biti spreman preuzeti top klub u Belgiji. Vidim se jednog dana u Bundesligi, Serie A. Ja to radim svaki dan i testiram se. Mislim da nisam arogantan, ali ja tu sebe vidim. Najviše sanjam o Engleskoj, eh…To je moj san. Radio bih u svakoj od liga”petice”, ali Engleska je Engleska. Moj stil igre paše Englezima i njihovoj kulturi i stadionima.”

Pratim reprezentaciju Bosne i Hercegovine

Reprezentaciju Bosne i Hercegovine prati kao navijač. Ne želi komentirati selektora niti analizirati utakmice.

”Bodrim našu ekipi u pratim reprezentaciju kao navijač. Također, pratim i reprezentaciju Hrvatske. Oni su mi fascinantni, jer su nonstop u vrhu. Pitam se šta mi pogrešno radimo, to je čisto navijačko pitanje. Možemo nešto i kopirati od njih. Ne vjerujem da ima većeg talenta u Hrvatskoj, nego u Bosni, nego u Sloveniji ili Srbiji. To su slične zemlje i te reprezentacije su konstantne, a naše reprezentacije nema. To gledam kao navijač i meni je jako žao. Gubimo svake godine talente, ali i nade za boljim sutra. Mi smo puni talenata po dijaspori širom Evrope. Zašto ti momci ne igraju za naše U16, U18, U21? Gdje su ti ljudi koji prate našu djecu? Nisu ta djeca ni sakrivena, gdje god želiš naći igrača, možeš ga naći i na Instagramu. Zašto mi ne možemo to da skopčamo i uvežemo? Imamo ogroman potencijal kao država, ali mi konstantno minimalizujemo svoje uspjehe i svoj rad.”

Iako se njegovo ime spominjalo u kontekstu novog selektora, Muslića niko nije zvao da razgovaraju na ovu temu

”Iz Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine me niko nije kontaktirao do sada. Razmišljao sam i o preuzimanju klupe, ali ako Bog da doći će vrijeme za to. Ima dosta igrača koji mi se sviđaju, ali Amar Dedić je budućnost bh. nogometa. To je momak na kojeg mi moramo da se naslonimo. Mi imamo još mnogo igrača kao Amar, ali moramo da ih nađemo i da im damo strukturu da oni izvuku maksimum i da budu u mogućnosti da daju najbolje. Mi pričamo o jednom našem djetetu koji igra u Ligi prvaka i koji igra protiv Intera i Real Sociedada 90 minuta. Ima još „Amara“. To je top momak i top igrač, samo je do nas da nađemo te igrače.

U svom klubu za sada nema Bosanaca. Ranije je u Cercle Bruggeu bio Dino Hotić.

”Dosta igrača u Belgiju dolazi iz Afrike. To su Gana, Togo, Kamerun i Senegal. Njih uzimaju i onda preprodaju, pa ima malo igrača sa Balkana. Prije je bilo drugačije, ali sada su i oni napravili promjenu u transfer politici.”

(E. D./Sportske.ba)