Subota na Bilinom polju neće biti samo još jedna utakmica u kalendaru reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bit će to dan kada se fudbalska nacija klanja jednom od svojih najvećih. Miralem Pjanić, “Mali princ” bh. fudbala, oprostit će se od državnog dresa – bez simbolične minute, ali uz duboko simbolično priznanje koje će prethoditi intoniranju himne.
Iako se od reprezentacije udaljava tiho, bez pompe i velike ceremonije, iza sebe ostavlja trag koji će generacije pamtiti. Više od stotinu nastupa, golovi, asistencije, ali i ono što se ne vidi u statistici – nepokolebljiva vjernost grbu, čak i onda kada mu je bilo ponuđeno više, lakše, sigurnije.
Niko Pjanića nije poznavao dublje, niti ga je pratio s više uvjerenja nego Sinan Sinanović – novinar koji je još prije dvije decenije u talentiranom tinejdžeru iz Luksemburga vidio ono što su drugi tek kasnije prepoznali. Dok su mu se tada podsmjehivali zbog velikih najava, danas mu isti ti ljudi traže “vezu” za intervju, dres, potpis…
Razočarenja, čekanja, ponos, inat…
U trenutku kada se spušta zavjesa na jednu od najblistavijih reprezentativnih karijera u historiji bh. fudbala, razgovaramo upravo s čovjekom koji nije samo bilježio Pjanićeve korake – on ih je osjećao. Sinan Sinanović zna sve ono što ne stane u brojke i statistike: razočarenja, čekanja, ponos, inat. Zato s punim pravom svjedoči kraju jedne ere.
– Pjanić je, za ovih petnaest i više godina, za našu reprezentaciju bio ono što je Zvonimir Boban bio za Hrvatsku. Tamo je Štimac bio istinski lider, Šuker najveća zvijezda, a Boban igrač koji je davao dimenziju više. Tako je i kod nas – Miralem je bio lider iz sjene. Nikada se nije gurao u prvi plan, ali je bio kapiten po znanju, kvaliteti i onome što je predstavljao gdje god da je igrao. Od debija 2008. pa sve do danas, nema nijednog primjera da je ijednom selektoru bio problem – iako podmetanja nije manjkalo – kaže Sinanović za Reprezentacija.ba portal.
“Buduća zvijezda bh. fudbala” – tako su glasili naslovi na Sinanovićevim tekstovima o tada 15-godišnjaku iz Luksemburga, koji ni u jednom trenutku nije dvoumio za koju će zemlju igrati. Iako je imao brojne opcije.
– Bilo je pomalo i bahato tada, 2004. ili 2005. godine, pisati o jednom dječaku iz Luksemburga kao o dragulju koji će postati zvijezda, posebno jer nije igrao ni za U15 selekciju BiH. Tada fudbal u Luksemburgu niko nije shvatao ozbiljno, pa se malo ko obazirao na te tekstove. Ali vrlo brzo je Miralem počeo potvrđivati sve ono što sam pisao. Više od njegovog oca Fahrudina, pažnju mi je skretao njegov rođak Safet Suljkanović, koji nije propuštao priliku da naglasi koliko je važno da se Savez “probudi” na vrijeme – prisjeća se.
Pjanić je u to vrijeme već slovio za jednog od najvećih svjetskih talenata. Kroz njegov dom su prolazili menadžeri, agenti i lica iz velikog fudbala.
– Luis Figo ga je, kao 17-godišnjaka, pozvao da igra za “reprezentaciju svijeta” na utakmici u Rumuniji. To je bio signal velikim klubovima. Uli Hoeness ga je pozvao u svoju vilu u Minhenu i pokušao ga privući u Bayern, Arsenal je pokušavao preko Bore Primorca, a stigao je i poziv iz Barcelone – godinama prije nego što će stvarno obući dres Blaugrane. Teško je naći veliki klub koji ga nije želio. A on je, sve vrijeme, čekao bh. pasoš i sanjao nastup za BiH.
Reagovao Munib Ušanović
U Luksemburgu i Francuskoj uživao je kraljevski tretman, dok je u Bosni i Hercegovini prolazio kroz niz neugodnosti.
– Vozali su ga od hotela do hotela, dobijao je prazna obećanja, a pasoš se čekao i čekao… Jednom je došao u hotel na Ilidži, gdje su mu rekli da ima rezervaciju. Kada je krenuo da se odmori, pokucali su mu na vrata i rekli da mora napustiti sobu. Prebacili su ga u drugi hotel, gdje je završio u bungalovu s ležajem, stolićem i čašom za vodu. Nije ni raspakovao stvari – samo je izašao vani. Na kraju je reagovao Munib Ušanović i smjestio ga u hotel s A reprezentativcima.
Bilo je i težih trenutaka.
– U mladoj reprezentaciji koju je tada vodio Nikola Nikić, znao je trenirati, ali ne i igrati. Jednom su ga nakon treninga ostavili na cesti u Matuzićima da sam čeka prevoz do Sarajeva, dok su saigrači nastavili put ka Francuskoj upravo zbog toga što nije imao pravo nastupa. On nije pravio dramu – njegova želja je bila veća od svakog razočarenja.
Fuad Muzurović napravio preokret
Preokret se dogodio kada ga je Fuad Muzurović pozvao u A tim i predstavio tadašnjim zvijezdama: Misimoviću, Muslimoviću, Guši…
– Sjećam se tog momenta. Muzurović ga je izveo na centar terena i pred svima rekao da svi moraju pomoći ovom talentu da postane ono što može biti. S obzirom da pravo nastupa nije imao i da je bilo već jasno ko će igrati u prvih 11 protiv Grčke, zadatak da trenira s Pjanićem dobio je pomoćnik Borče Sredojević koji je u jednom trenutku pogledao ka Muzuroviću i rekao: “Ovaj mali je stvarno igračina.” Po blatnjavom terenu kakvu god da je poslao loptu – lijepila se uz Pjanića.
Podstanar u Sarajevu – ali bez kirije
U januaru 2008. je Vijeće ministara konačno raspravljalo o Pjaniću nakon čega je i dobio državljanstvo. Pomoglo mu je to što je bio prijavljen na adresi na kojoj nikada nije ni prespavao.
– Zbog administrativnih razloga, savjetovano mu je da se prijavi u Sarajevu. Tako je formalno bio “podstanar” kod jednog sportskog radnika koji danas kroz šalu kaže da mu je bivši igrač Juventusa i Barcelone živio u stanu – i to bez kirije (smijeh).
Sinanović će danas, uz osmijeh, reći da Pjanić govori više jezika nego svi ambasadori zajedno. I nije daleko od istine. U to se prvi među selektorima uvjerio legendarni Ćiro Blažević, koji je pri prvom susretu s mladim veznjakom pokušao uspostaviti komunikaciju – prvo na njemačkom, zatim engleskom, pa francuskom. Pjanić je bez problema odgovarao na svakom jeziku, na što je Ćiro, u svom stilu, zaključio: “Pa ovaj mali zna jezike k'o ja!” Taj trenutak bio je još jedna potvrda da se u reprezentaciji pojavio ne samo veliki fudbaler već i ličnost kakvu je teško ne zapamtiti.
