Užas kojem smo svjedočili  tokom vrelog subotnjeg poslijepodneva u režiji naše fudbalske reprezentacije, isključivo je odgovornost selektora Sergeja Barbareza i njeovog javašluka, arogancije i očito trenerskog neiskustva.

Da, i pored pobjede to je užas jer su mnogi opijeni činjenicom da imamo tri od tri, a malo je onih poput profofesora Dogana koji jasno vide kako Barbarezov brod srlja prema potpunom raspadu i katastrofi. Da nam je neko rekao da ćemo ovo napisati u momentu dok smo lideri grupe sa maksimalnim učinkom, teško bi povjerovali – ali sada je to očito već potpuno jasno, selektor Barbarez i njegov stručni štab imaju ogroman problem na koji treba na vrijeme upozoravati. A on se ogleda u osnovnim, elementarnim fudbalskim stvarima i potpunoj odvojenosti od realnosti i apsolutno nenormalnim odlukama i potezima. Zato je itekako vrijeme za alarm!

Postavka i fudbal sa kraja prošlog stoljeća

Ono što je Barbarez izveo u subotu na teren Bilinog Polja može se kositi sa apsolutnom ludošću ili strašnim neznanjem, toliko da se svaki prosječan poznavaoc fudbala lako mogao zapitati da li smo se vratili u fudbal iz vremena kada je Barbarez kod Bake Sliškovića mogao igrati libera.

Sve što je uradio bilo je pogrešno, ali više od toga zabrinjava činjenica da nam se to ponavlja. Formacija 4-4-2 u kojoj su lijevi i desni vezni bili Gigović i Hajradinović koji su klasični igrači sredine terena već na samom početku je slutila težak meč. Ali hajde, pomislili smo to je samo San Marino – sve dok samo zahvaljujući Sergejevoj postavci, San Marino nije počeo ličiti na ozbiljan tim.

Otkud Gigović i Hajradinović na tim pozicijama teško je shvatiti, a još teže da je Hajradinović po drugi put u karjeri (prvi put protiv Kipra) kao ljevak igrao na desnoj strani veznog reda pa se svaki put itekako mučio kada loptu mora prebaciti na lijevu da bi centaršutom pronašao nekog od napadača. Osim toga, igrače koji po vokaciji jesu krila i igraju na tim pozicijama i nalaze se u top formi (Omerović i Kulašin), selektor je poslao na tribine. Sjetit ćemo se, isto je Barbarez iz samo njemu znanih razloga pokušao protiv Kipra kada su nas vile nosale u prvom dijelu, a onda je stvar spasio upravo Hajradinović tek kada ga je u drugom poluvremenu vratio na njegovu prirodnu poziciju u sredini terena.

I kao da to nije sve, potpuno ludom postavkom, selektor je apsolutno onesposobio oba boka. Na bočnim pozicijama zaigrat će igrači koji primarno nisu bekovi, pogotovo ne oni sa ofanzivnim karakteristikama (Burnić i Malić), pa je njihovo sudaranje sa Gigovićem i Hajradinovićem koji su bili nešto ispred a koji nisu krila i nemogućnost bilo kakvog dupliranja ili igre 1 na 1, na način da se napravi višak, bilo više nego bolno za gledati!

Još kada se u obzir uzme činjenica da je jedinog beka kojeg ima na raspolaganju (Dedić), ostavio na klupi, a drugog koji itekako može na beku (Omerović), poslao na tribine, da bi započeo sa onima koji to primarno nisu, onda Sergejevo ludilo tek postaje neobjašnjivo.

No to nije sve, ako smo se nadali da ćemo barem u sredini imati jednog od par klasičnih veznjaka sa nešto ofanzvinijim karakteristikima i tu nas je selektor stigao iznenaditi. Nakon što je već Hajradinovića kao našu jedinu „desetku“ zarobio na krilu, sredinu terena morali su držati dva klasična defanzivna vezna (Šunjić i Tahirović) bez bilo kakvih ofanzivnih karakteristika niti šanse da prenesu loptu na suprotnu polovinu, pa je mučno bilo gledati Demirovića na +37 koji se troši spuštajući se svaki put duboko nazad po loptu. Ogromna rupa između sredine i napada bila je sjajan poklon za amatere iz San Marina kojima kao takvim nije bilo teško neutralisati naš napad.

Ludilo je nastavljeno i u drugom dijelu. Nije nam baš najjasnije šta je selektor želio, ali sve je očitije da ima neku čudnu potrebu da postavlja igrače na neprirodne pozicije pa će tako Dedić koji je bek u drugom poluvremenu zaigrati na poziciji krila, a Memić koji je krilo na poziciji beka? Da li je to „profesionalna deformacija“ ili trauma iz perioda kada je i sam selektor bio prunuđen igrati libera ne znamo, ali nam je jasno da i treneri iz kantonalnih liga koji su u proteklih 20 godina odgledati nekoliko ozbiljnim utakmica – vjerovatno ne bi izveli ovakav nezgrapan sastav i postavku kakvu smo još samo mogli gledati krajem proteklog stoljeća. Toliko nelogičnosti i pogrešnih stvari da je zdravom razumu teško dokučiti, pa se s pravom pitamo šta rade pomoćnici u stručnom štabu i smiju li uopće sugerisati. Ako je ovako nešto pak kolektivna odluka stručnog štaba – onda je to posebno zabrinjavajuće, pogotovo jer nam se nakon Kipra ponavlja već drugi put.

Bez trunke srama – ponizio je svoje igrače

Da je selektor potpuno odvojen od realnosti i da uopće očito nije ni shvatio kakvu „skalameriju“ je izveo na teren u maniru potpunog trenerskog amatera pokazuje sramna izjava u kojoj će onako šeretski za loš dan optužiti igrače. „Neću im zamjeriti manjak muškosti“ – ispalit će Barbarez nepromišljeno, baš kao da on nije taj koji je formaciju i taktiku postavio tako da je od San Marina napravio ozbiljan tim.

Apsolutno razumijemo da su i datum ali i sam termin utakmice bili izuzetno teški za igru, ali nećemo i ne možemo prihvatiti činjenicu da je neko imao manje muškosti zato što će ga selektor postaviti na poziciju na kojoj nikad nije igrao.

Ne možemo prihvatiti niti opravdanje da smo eto imali masu šansi koje nismo uspjeli pretvoriti u gol, jer niti jedna od šansi nije bila plod neke akcije ili brzog protoka lopte. Sve što smo napravili bilo je samo i isključivo na individualnost nekoliko pojedinaca koji su u nervozi odlučili samo da povuku pa smo došli u situaciju da stvar protiv amatera treba da spašava Edin Džeko sa 39 godina na leđima.

Arogancija, bahatost i narušavanje atmosfere – bez ikakvog razloga

Zaista bi se selektor nakon svega trebao lično zapitati. Sreće je do sada objektivno imao, ali ako želi ovaj brod odvesti na američko tlo za šta itekako imamo šanse, onda treba biti pošten pa sebi priznati stvari koje nisu dobre. Ako već i ne zna, što mu ne zamjerimo jer su javnost i navijači svjesni manjka njegovog trenerskog iskustva, nije kasno i nije sramota da stručnom štabu priključi dodatnog trenera za analizu, taktiku i sve ono što našem selektoru očito nedostaje. Savez bi mu u ovom momentu osigurao i ptičijeg mlijeka da je potrebno.

Uostalom, niko od nas nije od Barbareza očekivao vrhunsko poznavnje taktike, iako će se i on sam u jednom momentu uporediti sa Xabi Alonsom, ničim izazvan. Barbareza su navijači na klupi željeli zbog toga što on jeste, zato što je Sergej koji treba svojom pojavom, odnosom, autoritetom, legendarnim statusom vrati kult reprezentacije i kao takav, dovoljno je da bude „koplje iznad“ u odnosu na stručni štab, pa bi stoga možda na vrijeme valjalo angažovati nekoga ko će mu sa stručne strane biti više od pomoći. Zaista bi mu teško neko zamjerio, pogotovo u momentu dok smo lideri grupe.

Da od toga nema ništa jasno nam je samo ako analiziramo njegove izjave i način rada od kako je preuzeo selektorsku poziciju. Teško se sjetiti kada je neki selektor dočekan sa većom podrškom i simpatijama javnosti a da je pokazao veću dozu arogancije, u pojedinim momentima čak i bahatosti, pa će tako na svako logično novinarsko pitanje na press konferencijama skakati kao „uvrijeđena mlada“, kao da mu to vrijeđa ego, kao da svi mi drugi ne želimo dobro i kao da je samo on uvijek upravu.

Nedostatak njegovog trenerskog iskustva jasno je vidljiv i iz činjenice da je za kratko vrijeme otvorio bespotrebne frontove sa nekoliko igrača. Od „stegovnih mjera“ kako ih je volio nazvati do potpuno nerezonskih odluka.

Umjesto da gradi tim, selektor se znao uvrijediti zbog facebook statusa rođaka, sestre, žene, brata..nekog od reprezentativaca, pa je kažnjavao same igrače, kao da toga nije bilo i kao da toga neće biti. Uostalom, kakve veze s tim imaju sami igrači.

Ne pozvati Jusufa Gazibegovića u momentu kad muku mučiš sa bekovima, i to kad je Gazibegović nakon povrede odigrao dvije utakmice za Koln sa kojim je ušao u Bundesligu i još ga na to javno na press konferenciji prozvati kako eto i nije bio zadovoljan njegovim posljednjim utakmicama, pokazuje količinu selektorskog neiskustva.

Prije svega, to se ne radi sa igračem koji je standardni reprezentativac i ne trenira se strogoća na taj način nad nekim ko čak i nije prekršio pravila. Sasvim je normalno da igrač u određenom momentu ima pad forme, ali se ne izostavlja standardni reprezentativac tek tako, osim toga, ako se i ima šta za reći o nezadovoljstvu, to se radi u četiri oka a ne mahalski na press konferencijama.

Priča o tome da nije imao dovoljno utakmica u nogama tek ne pije vode (iako je Gazibegović zaigrao pred kraj prvenstva), jer onda možemo govoriti o dvostrukim aršinima. Ako je selektor tako hrabro i žestoko branio pozivanje Benjamina Tahirovića u momentima dok je grijao klupu u Ajaxu i pravdao to činjenicom da ga želi održati u formi, onda su utakmice protiv San Marina i Slovenije bile idealna šansa da se pruži šansa Gazibegoviću koji je u u Kolnu zabilježio par nastupa nakon povrede pa bi mu još koji nastup u dresu reprezentacije itekako značio pred nadolazeći odmor. Očito su u pitanju dvorstruki aršini kod selektora Barbareza.

Pričati o stegovnim mjerama jer mu je zasmetala izjava Hadžikadunićevog menadžera zbog čega je fudbaler HSV-a propustio nekoliko proteklih okupljanja tek je luda. Jednako luda kao situacija sa Kenanom Pirićem koji je sklonjen nakon što je protiv Italije branio utakmicu života.  Ako selektor ima problem sa komentarima Pirićevog menadžera, ne vidimo razlog zbog čega treba ispaštati sam igrač, ni kriv ni dužan.

Iznošenje prljavnog veša iz svlačionice i javno pričanje o sukobu između Muharemovića i Dedića, nešto je na što do sad definitivno nismo navikli. To su stvari koje treba da ostanu u svlačionici.

Još je mnogo nelogičnosti poput one da u reprezentaciju dovedeš Ifeta Đakovca koji čak i jeste profil veznjaka kakav nam treba i koji ima vic u igri, a onda mu u u nekoliko okupljanja na terenu pružiš svega jednu minutu, a onda i kada uhvati formu poslije transfera u Rusiju, više ga nema na spisku? I nisu onda novinari krivi kada javnost počne sumnjičavo raspravljati o nelogičnim odlukama.

I dok su na spisku redovni pojedinci iz drugih liga, neki koji su ispali sa svojim klubovima il u istim imaju malu minutažu – dotle se Amir Hadžiahmetović, standardni igrač jednog Bešiktaša skoro i ne spominje više u kontekstu reprezentacije. Dok selektor obilazi region i Evropu, tražeći još po kojeg ofanzivnog veznjaka i ne pomišlja se na pružanje šanse Dini Hotiću koji je sa Lechom prvak Poljske ili Ajdinu Hasiću koji je jedan od boljih igrača istog prvenstva. Ipak, da budemo pošteni do kraja, nije uredu da zadiremo u selektorov spisak, ali da hoćemo, itekako hoćemo upozoravati na niz nelogičnosti i neobjašnjivih odluka.

Ako smo bili korektni i šutjeli, uz maksimalnu podršku tokom cijelog izdanja Lige nacija u okviru kojeg smo se katastrofalno proveli, sada nećemo! Nećemo, ne možemo i ne smijemo!

Zato što je naša obaveza skrenuti pažnju kada vidimo da nešto nije dobro, a trenutno mnogo toga nije. Obaveza nam je da upozoravamo jer imamo veliku šansu, jer nas je sreća pogledala pa smo se našli u vjerovatno najlakšoj grupi kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i zato što uz ogromnu dozu sreće imamo tri od tri i ovu šansu ne smijemo tek tako ispustiti.

Vjerujemo da ćemo ponovo dobiti San Marino, a onda u utakmici protiv Austrije koja nam na domaćem terenu može odškrinuti vrata Mundijala, sve trenerski može da padne u vodu. Naboj, motivacija, euforija, važnost utakmice – vjerovatno će od te utakmice napraviti meč koji može  biti odlučen na jednu loptu pa da i nakon Austrije imamo pet od pet.

Ali dužnost je da upozoravamo, dužnost da nam se na kraju kola ne bi slomila na Kipru ili protiv Rumunije kada pomislimo da smo stigli do vode, da nam se baš tada sve što nije valjalo vrati kao bumerang – bilo bi to teško i bolno prizemljenje.

Zato nema ništa loše u tome ako se sagledaju greške, kada se čovjek preispituje, analizira i ne luta u visinama opijen činjenicom da je sve uredu, da je trenutno na tri od tri i da je sve dobro, kad nije!  Ne valja! Podsjetit ćemo ovdje na kultnu izjavu pokojnog Ćire Blaževića „Dva nula je najopasniji rezultat“. Zato je možda upravo sada i najbolje vrijeme za analizu i preispitivanje svega onoga što nije dobro, zarad svih nas kojima je stalo…

M.Kusturica