U svoje vrijeme, bio je vjerovatno najveća nogometna zvijezda na Balkanu. Golman, zavodnik, mangup, ters, uzor… Sve je to bio Slobodan Čobo Janjuš, jedan od najvećih golmana na ovim prostorima, čovjek koji je branio u Želji i Sarajevu, Dinamu, Olimpiji, ali i Sutjesci iz Nikšića, Radničkom iz Porota, Vojvodini… Vječiti dječak. Sanjar. Jugonostalgičar. Sarajlija. Mahalac.

Slobodan Čobo Janjuš

Miljenko Jergović ge je nazvao ”posljednjim balkanskim ludilom među golmanima”

S Baščaršije na Grbavicu

Rođen je na Baščaršiji, odrastao na Grbavici, gdje je otac Vojo kao vojno lice dobio stan. Kaže da zato pamti Grbavicu, odrastanje, školovanje… Od sedme godine drljao je cipele i traperice na betonu ovog sarajevskog naselja. Igrao za raju. I dok su mu drugovi željeli biti halfovi, polutke, krila i centarfori, mali Čobo je volio biti na gol-crti. Među stativama.

Jedne prilike je na igralište odnekud izbio Boško Janković. Vadio je mast djeci  pričajući da je putovao sa Željom na nekakav turnir, da je vidio svakakva čuda i da mu je bilo lijepo. Čobo se u tom trenutku zamislio ”zašto i ja nebih otišao negdje s rajom na putovanje da mi bude lijepo”.

Skupio je hrabrost i otišao na trening Želje. Kad ono, fali golman.

”Pitam trenera Fadila Požegiju da branim i išaretom pokaza za stanem na gol. Bio sam sretan, ali i uzbuđen.”

Bacao se na prašnjavoj šljaci, cjepale se hlače, bucala košulja…

”Odjeća je je visila na meni, a kada sam ušao u kuću, otac me je istukao. Pominjao je školu i to da nikad neću živjeti od nogometa.”

Bio je u krivu. Iako je Čobo bio dobar đak, znao je da mu prozor u svijet neće otvoriti knjiga, već lopta.

Brzo je preskakao selekcije u ”Dolini ćupova”, vremenom se čulo se za ”hrabrog i kočopernog golmana”.

Nije se bojao nikoga. Bio je skočan, brz, hitar, a s nepunih šesnaest ga je pokojni Milan Ribar u prijateljskoj utakmici sa tuzlanskom Slobodom na Grbavici, stavio da brani.

”Bio je to najsretniji dan u mojoj karijeri” dok priča lice treperi, jagodice poskakuju, oči se kolače. ”Igrao sam zajedno sa Smajlovićem, Osimom, Kulovićem… Samo sam razmišljao kako ću se baciti i napraviti paradu. Htio sam da me upamte po nečemu i uspio sam. Bio sam sretan i uzbuđen. Ponosan.”

Janjuš u timu Željezničara jednom od najuspješnijih svih vremena u bivšoj državi

Dok ih je gledao kako igraju, nadao se da će jednog dana pružiti ruku Osimu, Smajloviću, Radoviću, i ne sluteći da će tako brzo dobiti mjesto na klupi u svlačionici. Da će slušati njihovu priču, šale, da će biti dio ekipe, istina ne upotpunosti, ali bio je tu, sad je sve bilo do njega…

Uzor Enver Marić

Zvanični debi je imao u Zagrebu. Željo je pobijedio Dinamo, a Janjuš je sutradan u Sportskim novostima dobio najveću ocjenu. Vrata su bila otvorena, a Čobo je zakoračio. U ozbiljan svijet. Tamo gdje se mjeri sa najboljima.

Sedamdeset druge je ušao istoriju:  najmanje primljenih golova u sezoni –  20. Od toga 14 u jesenjem,  šest u proljetnom dijelu sezone. Beogradski ”Tempo” ga je proglasio za  golmana sezone.

Inspiraciju mu je bio Enver Marić! Legendarni Mostarac, Veležovac, Golman. Institucija.

”Mara mi je bio uzor. Divio sam mu se kao golmanu i osobi. Enver je bio najbolji na svijetu, niko nije bio kao on. Ljudina! Gledao sam ga kad god bih imao priliku i skidao poteze, oponašao ga…”

Čobica je bio Rene Higuita svog vremena. ”Enfant terrible’’, poseban, drugačiji, pomalo divlji. Otporan na mnoge stvari, ne i na kritike, novinarske i trenerske.

Ribar mu je poklonio golmanske rukavice, a Čobo je vremenom zamislio da su bokserske. Stao je u gard treneru. Autoritetu. A, to nije smio. Pogotovo ne Ribaru. I fakat je da neki golmani idu uz probleme kao kečap uz hamburger.

”Zakuhao sam s njim nakon što smo postali prvaci 1972. Godine. Ne znam ni sam zašto. Nisam se pretvarao, bio sam ponosan, uvijek sve direktno u lice, a Ribar to nije trpio”.

”Popio” je šestomjesečnu suspenzija. Kaže da se dobro držao, da je vjerovao u sebe. ”Na gol su me vratili navijači, a ne Ribar”.

Onda se ispravio: ”Ribar je donio odluku, ali nakon pritiska navijača. Njih ne možeš”.

I dok se Janjuš dodvoravao navijačima, koji nesvjesno stvaraju zvijezde, pokojni Ribar nije trpio zvijezde. Čobo je to bio po svemu. Prava pravcata zvijezda. Buntovnik, faca, fudbaler, šarmer…

Kasnije će kazati da je Ribaru smetao njegov (Slobodanov) stila, način odjevanja.

”Mnogi su me provocirali, jer su bili ljubomorni na mene.” Ali, on nije na svog trenera.

”Ribar je bio izuzetan trener i dobar čovjek. Kasnije sam ga shvatio, ali prokleto kasno. Želio je od mene još boljeg golmana i čovjeka. Ali, bio je prgav. Provocirao je sve, Bukala, Piketa Mujkića, Spreču. Jedino sam mu ja uzvraćao.”

Optužen za prodaju utakmica

Bilo je nelogičnih situacija, kao što je ova: Janjuš suspendovan, a Vujadin Boškov ga zove u reprezentaciju. Za Jugoslaviju je branio sedam puta. Malo. Legendarni  Miljan Miljanić je znao da kaže ”braniće tri- četiri utakmice, a onda će da poludi”.

Razlaz sa najvećom ljubavi bio je bolan. Želje mu je bio upravo tom, vječna ljubav. Sedamdeset šeste raspala se šampionska ekipa. Nije bilo novih igrača, a Čobo je sve više tonuo u prosjek. Onda je na Grbavicu došao OFK Beograd, težak poraz Želje, a Janjuš je optužen za prodaju utakmice.

”To je bilo previše. Morao sam da odem.”

Odabrao je Vojvodinu. Konkrencija reprezentativac. Ratko Svilar. Očekivao je puno, a dobio – ništa. Samo probleme, nisu mu dali na gol ”Vojvodina je htjela da me uništi”.

Morao je otići, a mogao je samo u drugu ligu. Pojavio se Radnički iz Pirota.

”Uzeo sam džak para od njih, otišao i branio sezonu. Bio sam najbolji golman drugoligaškog zapada i istoka.”

U Želju ga je pozvao Ivica Osim. Ekipa na turniru u Moskvi, a Čobo trenira na šljaci. Prijatelj mu kaže da su iz kluba pitali igrače da li se slažu da dođe Janjuš. To ga je izverviralo, pa je uzvratio bolno,  udario je Želju u prepone: potpisao je za Sarajevo.

Prvorazredna senzacija, iznenađenje, šok u gradu. Čaršija je brujala o odlasku željinog djeteta na Koševo. Na treningu ga je dočekao Fuad Muzurović i pet hiljada navijača.

”Sarajevo je te sedamdeset devete osvojilo jesenju titulu, a na kraju smo bili drugi. Branio sam protiv Hamburga, bio sam voljen, ali nikad miran. Duša mi je bila na Grbavici.”

Iz bosanskog lonca izvukao se skuhan, ali nepojeden.

Nemirni duh opet se probudio. Olimpija. Ljubljana. Bežigrad. Zmajčeki. Nova destinacija. I nova filmska priča.

”Trener Olimpije Vukašin Višnjevac sedam dana mi nije izlazio iz kuće, dok nisam potpisao. Ostao sam šest mjeseci, a onda me pokojni Svetozar Vujović zvao da se vratim u Sarajevo. Slovenci su me pustili, pa ja sam se vratio na Koševo. Kad tamo, haos. Ekipa loša, pred ispadanjem. Vraća se Pape Sušić iz vojske i sve se popravlja.”

Iz Dinama nazad u Želju

Osamdesetčetvrte odlazi u Dinamo na poziv pokojnog Vlatka Markovića.

Brzo se zasitio Maksimira, kofere nije ni raspakovao kako treba, i već je bio na putu za Nikšić. Spasio je Sutjesku od ispadanja, a onda se vratio da nahrani gladnu dušu. U Želju.

”Obećao sam Osimu da ću doći.”

Željo je preživio traumu, rane od Videotona su polako zarastale.

”U Želju sam došao da završim karijeru.”

Kada se nad državom nadvilo ratno zlo, našao se u Poreču. Razveo se od supruge i otišao na Maltu da brani. U Sarajevo nazad nije mogao, pa je otišao u   Francusku gdje mu je pomogao bivši rukometaš Gordan Žigić Žiga. Ni tu se nije zadržao, prešao je u Njemačku, postao trener golmana. Branio je i za Bosnu i Hercegovinu u revijalnoj utakmici, a onda odlučio da napusti Evropu. Otišao je kod brata na Floridu, zaljubio se u Suzan i ostao.

Smrt majke najteže je podnio. Ona mu je bila sve: roditelj, podrška, drug, motiv. Ponosan je na kćerku Martinu, koja je od oca naslijedila inteligenciju, otvorenost, društvenost…

Možda je za neke ostao nedorečen u nogometu. Možda je mogao i više, da je slijedio pravila. To što nije pravio svjetsku karijeru, što nije branio u Realu, Bayernu ili Juventusu je zbog toga što mu je Bog dao mnoge sposobnosti, osim valjda jedne – da kad zatreba i upotrijebi sve to što ima.