PIŠE: Muhamed Omerović

Mehmed Meša Baždarević je preuzimanjem reprezentacije BiH preuzeo i odgovornost na za sve što, eventualno, loše krene, bude i glavni krivac.

A od samog starta krenulo je loše. Igralo se bez igre. S obzirom da su rezultati bili primarni, niko tome nije pridavao posebnu pažnju. A meni su počesto naumpadali komentari ”trenera svih trenera” Ćire Blaževića. Nekadašnji selektor ”Zmajeva”, koji su upravo za njegova mandata dobili taj nadimak, nikad nije pozitivno pričao o Meši kao treneru. Nikad.

Tješio sam se, kao i većina, da je to prolazno i da će sve doći na svoje sa novim kvalifikacionim ciklusom. Na sveopšte zaprepaštenje to se nije desilo. Čak i ja , kojem je Meša prirastao za srce još od igračkih dana, počeo sam sumnjati u njegovu stručnost. Čudno mi je bilo da se na okupljanjima reprezentacije šepuri toliki broj menadžera i mešetara. Ne kažem da su oni Meši sastavljali tim. I sam Meša je u više navrata izjavio kako njemu niko neće sastavljati tim i da je to bio najvažniji uslov prilikom preuzimanja reprezentacije.

Međutim, činjenica je da mu igraju neka Jajala i neki Miličevići (ne mislim bukvalno samo na njih dvojicu) koji po prikazanom nikako ne zaslužuju da budu ni blizu reprezentacije a kamoli da budu starteri u nekoj utakmici. Sjećam se kad je svojevremeno i Sušić, dok je bio selektor, izjavljivao kako neće zvati nikog ko ne igra u svom klubu, a istovremeno (doduše na klupi ga držao) u reprezentaciju pozivao Pandžu koji tad čak ni klub nije imao. Ipak, sa Sušićem, reprezentacija je imala igru. Nas niko nije nadigrao osim Izrael u Haifi. Čak nas ni Argentina nije nadigrala na SP u Brazilu.

Kad se sve sabere i oduzme, Meša mora otići. Ovaj ciklus je ionako već gotovo završen i ne bi trebalo preko noći mijenjati ništa. Kad kola krenu nizbrdo treba ih pustiti da se razbiju pa tek tad gledati mogu li se poraviti ili treba uzimati nova.
Samo sam jednom sugerisao ko bi trebao činiti okosnicu reprezentacije i to nakon što je ”B” tim osvojio Kirin kup u Japanu. Smatrao sam, i javno to iznio da su to igrači na koje se treba osloniti uz još par konstantnih vrijednosti (Džeko i Pjanić)

Sa Mešom ni protiv koga nismo bili ubjedljivi (ne računajući Kirin kup u Japanu gdje se pokazala volja i htijenje i gdje se igralo kako se mora i treba igrati za reprezentaciju). Sa Ćirom smo postali ”Zmajevi” a sa Mešom bi mogli postati ”Gušteri”

Vrijeme bi bilo da se sad ozbiljno razmišlja o Mešinom nasljedniku. Trebali bi jednom da odrastemo svi. Da ne robujemo velikim imenima. Znam, skloni smo tome da odmah naše nekadašnje fudbalske asove vidimo na kormilu reprezentacije. Ja bih dobro razmislio. Dok još ima vremena savjetovao se sa stručnjacima i vidio šta nam to zaista treba. Hoće li to moći ljudi u Savezu odraditi kako valja ili će upasti u začarani krug nacionalnog ključa, pa će nam opet prebrojavati krvna zrnca, uzduž i poprijeko i sve naokolo kole.

Da sam na njihovom mjestu razmislio bih o dva imena: Darije Kalezić i Miodrag Radulović.

Kalezić je Mostarac, dijete Lokomotive koji se i kao igrač i kao trener dokazao u Holandiji a ima UEFA Pro licencu od FS BiH. Imao je izvanredne rezultate sa holandskim Grafšapom kojeg je uveo u najviši rang i izborio opstanak u društvu najboljih godinu kasnije.

Nakon neslaganja sa sportskim direktorom oko politike dovođenja igrača klub mu ne produžava ugovor. Grafšap od tada tavori u sivilu Druge holandske lige. Vodio je još Rodu iz Krekrade, te belgijski Zulte Waregem. Nedostatak mu je što nema iskustvo u radu sa državnim selekcijama, ali radi se o velikom stručnjaku i čovjeku sa integritetom.Trenutno je trener na Novom Zelandu. Otišao je, kaže, da se odmori od Evrope.

Miodrag Radulović je crnogorski stručnjak, trenutno selektor fudbalske reprezentacije Libana koji je taj Liban postavio na svjetsku fudbalsku kartu. Bio je još trener u Zori iz Podgorice, Zeti iz Golubovaca, u Borcu iz Banjaluke sa sa U 21 Srbije i Crne Gore osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu 2004 u Njemačkoj. Bio je još i selektor U19 reprezentacije Crne Gore, a bio je i trener u A reprezentaciji. Radio je još u Rusiji (Dinamo Moskva), Uzbekistanu, Kuvajtu i Kazahstanu a sa FK Budućnost iz Podgorice postao je prvak Crne Gore. U zemljama zaliva i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza zovu ga još i ”Murinjo sa Balkana”.

Obojica su izvanredni stručnjaci i izvanredni ljudi što bi im , vjerovatno, bio i najveći minus. To su ljudi sa integritetom i kapacitetom i ne vjerujem da bi se povinovali nečijim željama. Znam da bi njihova bila glavna i na terenu i u svlačionici, a menadžeri i mešetari ne bi smjeli ni priviriti u objekat u kojem su reprezentativci. Da li će ti i trakvi stručnjaci ikad biti angažovani zavisi od toga da li rukovodeći ljudi u Savezu žele dobro Savezu i fudbalu u BiH ili su im važniji neki drugi interesi.

Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje redakcije portala Sportske.ba, već isključivo autora.