O Blažu Sliškoviću sve je rečeno i napisano. I o njegovom boemskom životu i o romantičarskom nogometu, o životu s Cecom Kitić, najboljoj i najuspješnijoj rukometašici na svijetu…

Mogli ste navijati za Zvezdu, Sarajevo, Dinamo, Želju, Partizan, Rijeku, Olimpiju, Radnički, Slobodu, Čelik, Prištinu, ali Baku su svi voljeli, divili se njegovim majstorijama…Premda se o Baki sve zna, ipak, uvijek neko, ko ga dobro poznaje “iskopa” o Baki neku pikanteriju. Nešto što nismo imali prilike čitati o “Maradoni s Balkana”.

“Mrtvi” veležovac i bh.diplomata Satko Bitanga za portal Sportske.ba napisao je lijepu priču u Mostarcu, Splićaninu, Sarajliji, o kosmopoliti Baki Sliškoviću. Evo kako je Satko opisao nekadašnjeg selektora i aktuelnog trenera Željezničara.

“Blaž Slišković Baka je rođen 1959. u Mostaru. Dolazi iz vrlo ugledne, bogate i sportske porodice. Njegov djed Blaž Blaška Slišković, po kome je dobio ime, je bio jedan od najimućnijih ljudi u Mostaru gdje je prije Drugog svjetskog rata imao više kuća, poslovnih radnji i dosta zemljišta. Bakin otac Vladko Vlado je igrao za Velež, a kasnije je bio i savezni nogometni sudija, dok mu je pokojni brat Mario Rina, koji je umro 2012., bio vrlo talentiran plivač. I Bakin sin Vlado je igrao za Velež i Željezničar, a sada se bavi trenerskim poslom.

Baka je svoju nogometnu karijeru počeo u Veležu. Sa tačno 17 godina imao je debi za prvi tim, i od tada je stalno bio u prvoj postavi Veleža za koji je igrao punih pet godina. Najveći uspjeh je ostvario pod vodstvom trenera Miloša Milutinovića, kada je Velež u maju 1981. osvojio Kup maršala Tita pobjedom nad Željezničarom. Bio sam među velikom grupom navijača “Rođenih” na ovoj nezaboravnoj utakmici i velikoj pobjedi Veleža u Beogradu. U Veležu je Baka stekao status legende kluba i jednog od najboljih igrača u njegovoj istoriji i bio je pravi idol i ljubimac navijača.

Nakon toga, te iste 1981. godine karijeru je nastavio u splitskom Hajduku. Igrao je u odličnoj ekipi u kojoj su sa Sliškovićem igrali braća Vujović, Buljan, Primorac, Rožić, Vulić…., ali Hajduk, osim Kupa Maršala Tita 1984., nije osvojio nijedan veliki trofej. Bez obzira na to zbog svojih genijalnih golova i poteza bio je i ostao ljubimac navijača, a poznata splitska grupa TBF ga je opjevala u jednoj svojoj pjesmi: “Ne gledan više balun jer mi je tlaka, nema više igrača ka šta je bija Baka.”

Poslije Hajduka nastupao je dosta uspješno za Olympique Marseille, Pescaru, Lens, Mulhouse, Rennes, ali su ga povrede omele da napravi još veću međunarodnu karijeru. Pri kraju karijere igrao je za Hrvatski dragovoljac, a posljednju službenu utakmicu kao nogometaš odigrao je u dresu mostarskog Zrinjskog u svojoj 38-oj godini.

Bio je reprezentativac SFRJ, za koju je odigrao 26 utakmica i postigao 3 gola. Njegova utakmica života za reprezentaciju bila je protiv Italije 1984. u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Los Angelesu, kada je od 5 golova Baka postigao dva, a za dva asistirao. I ovdje su ga povrede spriječile da odigra još više utakmica i napravi još bolju reprezentativnu karijeru.

Tokom 1995., igrao je dva puta za reprezentaciju samostalne i međunarodno priznate R BiH.

Trenersku karijeru je počeo 1997. u Hrvatskom dragovoljcu, a trenirao je i Zrinjski, Brotnjo, Hajduk Split, Tiranu, Unirea Alba Iulia, Široki Brijeg, Al-Ansar, Qingda Jonoon i Kitchee u Hong Kongu.

Baka je bio selektor reprezentacije BiH od 2002-2006. Nažalost, nije imao sreće da se sa reprezentacijom plasira na Evropsko prvenstvo 2004. u Portugalu. U posljednjem kolu kvalifikacija BiH je odigrala neriješeno sa Danskom u odlučujućoj utakmici u oktobru 2003. godine na prepunom stadionu “Asim Ferhatović Hase” u Sarajevu.

Njegovi su nogometni potezi godinama prepričavani, a poput legendi, prenose se s generacije na generaciju sve do danas. Davao je golove iz kornera, slobodnih udaraca, lijevom i desnom nogom, glavom, asistirao, driblao, žonglirao i radio prava čuda sa loptom kao da je rođeni Južnoamerikanac…

Zvali su ga “Balkanski Maradona”, a Zinedine Zidane je za Baku kazao: “Moj nogometni idol bio je Blaž Slišković koji je u vrijeme mog odrastanja igrao za Olympique iz Marseillea za koji sam navijao. Uživao sam gledati ga, bio je čudesan igrač koji je sjajno izvodio prekide, a zabijao je golove čak i iz kornera. Iako su u istoj momčadi igrali Papin, Francescoli, Mozer, Forster, ja sam obožavao Sliškovića”. Brazilac Junior, koji je igrao zajedno sa Zikom i Sokratesom, za Baku je rekao kako je “najbolji s kim je igrao”!

I danas se spominje njegov pravi “mangupski” odgovor Marku Mlinariću koji se, nakon što je Velež na februarskom mostarskom turniru pobijedio Dinamo 9:2, a Baka im dao četiri gola, požalio da su igrači bili nemoćni zbog toga što su pili i lumpovali do četiri ujutro. “Eto, a mi smo sinoć bili u pozorištu”, odgovorio mu je Slišković.

Istovremeno, sve do danas prate ga razne priče i anegdote, od toga da je izvan nogometnog terena bio i ostao neobuzdani boem i zavodnik, da je bio lijen i nije volio trenirati, da je pored nogometa volio obične ljude, društvo, dobar provod, cigarete, žene, a da su one još više voljele njega, pa sve do toga da je znao iz Splita “pobjeći” pred neku od Hajdukovih važnih utakmica i doći autom na nekoliko sati u rodni Mostar da sa svojom mostarskom rajom odigra na Kantarevcu žestoku malonogometnu utakmicu….na kojoj bude NAJBOLJI…i nakon toga se odmah krvavih laktova i koljena vrati u Split… i bude opet NAJBOLJI i na toj utakmici.

Sve to je bio i ostao Blaž Slišković Baka, jedna prava i istinska nogometna i ljudska legenda i veličina, kako u svom rodnom Mostaru, tako isto i u Splitu, Sarajevu, Francuskoj, Italiji, Saudijskoj Arabiji, Hong Kongu… i bilo gdje drugo gdje je Baka igrao ili bio trener i selektor.

Gledao sa Baku na puno utakmica kao igrača, u Mostaru, Splitu, Beogradu…, bio sam i na utakmicama gdje je on bio trener i selektor reprezentacije. Poslije sam ga osobno upoznao, kao i njegovu porodicu, a bio sam Bakin gost u njegovoj kući i stanu u Mostaru. A družili smo se prije nekoliko godina neposredno pred utakmicu Željezničar-Zrinjski u jednom kafiću kod Željinog stadiona na Grbavici. Baka je tada bio trener Zrinjskog, a tom prilikom su za naš stol prilazili vatreni navijači Želje, pozdravljali Baku i željeli da se slikaju sa njim. I tada i svaki put kad bih vidio Baku, doživio sam i uvjerio se koliko je bio dobar nogometaš, trener, selektor i čovjek… i da su ga baš svugdje ljudi cijenili, voljeli i poštovali.

Zbog svega ovoga od srca želim mom dragom prijatelju Baki puno uspjeha kao novom treneru Željezničara, jer je on to kao vrhunski igrač, trener i sportaš, a posebno i kao izuzetno dobar i human čovjek, zaista zaslužio.

I na kraju, kao veliki navijač Veleža od malih nogu nadam se i vjerujem da će Blaž Slišković Baka kad tad biti i trener Veleža, kluba u kojem je kao dječak počeo svoju veliku i uspješnu nogometnu karijeru. I to je naš Baka sigurno zaslužio”, stoji u tekstu.