Piše: Nedim Selimović
Čuo sam pregršt priča o fudbalerima koje nisam imao prilike gledati. Toliko puta ponovljeno da ih znam i prepričati. A kada jednog dana budem u prilici, ja ću nekim novim klincima pričati o tebi i tvom životnom putu, karijeri, golovima. O onoj magičnoj polusezoni u Bundesligi i povredi koja te spriječila da odeš u neki od najvećih svjetskih klubova. Pričat ću im da si jedan od rijetkih stranaca koji je u Bundesligi prebacio stotku. Pričat ću i spominjati te kao skromnog momka koji je za reprezentaciju postizao najvažnije golove. Najbrži gol na utakmici u Tuzli, gol iz Kaunasa vrijedan Svjetskog prvenstva i prvi gol na Svjetskom prvenstvu, na čuvenoj Marakani. Veliki čovjek, veliki igrač. Kakav je čovjek, najbolje govori i to da je prije nekoliko mjeseci slobodne dane iskoristio za dolazak u Sarajevo, gdje je organizovao pressicu i najavio kraj bogate reprezentativne karijere. Mogao je to uraditi na drugačiji način, dosta brže i površnije, ali jednostavno nije takav tip. Reprezentacija će u ponedjeljak izgubiti velikog igrača i još većeg čovjeka. Ljudeskaru. Vedada Ibiševića!
Posljednji put u ponedjeljak na Bilinom Polju publika će skandirati ime Vedada Ibiševića. Posljednji put u reprezentativnom dresu kročit će na teren, uz malo sreće, možda i pogoditi – za odlazak u velikom stilu. Mogao je Vedo dati još reprezentaciji. Napadači poput njega blago su za svakog trenera. Ibišević je pokazao kroz karijeru da je u stanju riješiti utakmice koje niko drugi na terenu ne može. Čovjek je koji je nepravde u reprezentativnom dresu trpio stoički. Nije bio galamdžija, šutio je, čekao svoju priliku, makar je kod svih selektora bio žrtveno janje prilikom odabira početnih 11. U karijeri se uvijek nakon padova vraćao jači. Sjetite se samo povrede iz januara 2008. godine, kada je povreda križnih ligamenata Ibiševića sa terena odvojila skoro 12 mjeseci.
Iako su mnogi nakon nje bili neprepoznatljivi, Ibišević se uspio potpuno oporaviti. Nakon Hoffenheima potpisao je još za Stuttgart i Herthu, postao jedan od rijetkih koji je zabio više od 100 golova u Bundesligi, reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo. Nema sumnje, Vedad Ibišević, jedan je od najvećih koji je nosio reprezentativni dres. Njegovim odlaskom na gubitku su svi. Reprezentacija je ostala bez klasnog napadača, neki novi klinci bez čovjeka u kojem bi trebali tražiti uzora, koje bi trebao savjetovati i učiti da budu raja. I na kraju novinari, koji su u Vedadu Ibiševiću uvijek imali korektnog sagovornika. Vedo nikada nije bio ters, nije bježao od kamera, diktafona… I kada je išlo i kada je bilo loše, uvijek je bio tu. Uzdignute glave!
Adio, maestro!
