Piše: Mladen Bošnjak

U najbolje, najzgodnije i najprimjerenije vrijeme Zvjezdan Misimović je priopćio da prestaje s aktivnim igranjem nogometa. Da mu je igračka karijera došla do one točke na kojoj se debelo razmišlja prije donošenja tako značajne i, vjerujem, teške odluke.

Najbolji tajming ističem zbog čitavog buljuka mladih igrača i njihovih roditelja koji upravo u ovo vrijeme maštaju i snivaju veliku karijeru i lagodni život. Valjalo bi da Misimovićev loptački put malo protabiri i zvijezda ovozimskih trakavica, Alen Halilović. Pa da skonta da je pred njim još puno znoja i suza, puno neprospavanih noći, puno gorkih pilula. I lijepih trenutaka, i velikih novaca,  dakako, ali put do njih posut je đavolskim čavlima i neizvjesnošću.

Zvjezdan Misimović, naš Miske, naša uzdanica,  navijačko ufanje, naš idol…, eto, odlazi s velike pozornice. Uzdignute glave, čista obraza i, možda, suznih očiju. Ostaje nam čekati da se pojavi neki novi umjetnik, neka nova zvijezda koja će zamijeniti  Zvjezdana, novi virtuoz, šmeker, znalac. Neko ko će „igrati lopte“, neko za koga će drugi trčati, neko ko će „potegnuti“ kad je najvažnije. Ostaje nam čekati nekoga ko će „hraniti“ naše strijelce.

Hoće li se baviti trenerskim poslom, možda je rano govoriti, ali nebi bilo loše da Misimović bude negdje oko reprezentacije, oko stručnog štaba, da bude inspiracija i nadahnuće novim generacijama naše izabrane vrste.

Prisjećanje na Zvjezdana Misimovića najbolji je sedativ nervoznim i umišljenim mladićima, i njihovim očevima,  koji obijaju pragove klupskih uprava, koji histerično zivkaju menadžere, i koji sanjaju reflektore najvećih nogometnih arena. Zvjezdan nek bude vodilja i mlađahnom Haliloviću, čiju karijeru vitlaju divlji valovi mora neizvjesnosti.

I mi izvjestitelji moramo tražiti novi oslonac optimizma, novu garanciju dobrih rezultata. I, htjeli ne htjeli, pomiriti se s neminovnošću: Adio, umjetniče!