Ahmed Alispahić pripada mlađoj generaciji sportskih radnika koji sve više pažnje usmjeravaju na razvoj mladih igrača, njihov pravilan sportski put i stvaranje boljih uslova za napredak talenata iz lokalnih sredina. Iako ima tek 29 godina, zanimljivo za istaći, Alispahić je jedan od prvih u BiH sa položenim FIFA ispitom za licencirnog agenta.
Kao sportski menadžer posljednjih godina aktivno prati i radi sa mladim sportistima, nastojeći im pomoći da naprave naredni korak u karijeri, ali i bolje razumjeti probleme sa kojima se klubovi, treneri, roditelji i sami sportisti svakodnevno susreću.
Alispahić je po struci diplomirani ekonomista, a trenutno je i student master studija Ekonomskog fakulteta na Univerzitetu u Sarajevu. Osim toga obnaša veoma odgovornu funkciju na poziciji direktora kompanije Termoglas d.o.o., jedne od najvećih kompanija za obradu stakla u BiH. Upravo spoj sporta i ekonomije vidi kao važnu osnovu za ozbiljniji pristup razvoju sporta, posebno kada je riječ o finansiranju klubova, podršci mladim sportistima i dugoročnom planiranju.
U narednom periodu želi svoje iskustvo iz sporta prenijeti i na institucionalni nivo. Kao kandidat Naše stranke za Skupštinu Tuzlanskog kantona, među temama kojima želi posvetiti posebnu pažnju izdvaja upravo sport i mlade.
Za Sportske je Alispahić govorio o stanju sporta u Tuzlanskom kantonu, radu sa mladim igračima, problemima sa kojima se klubovi suočavaju, ali i konkretnim modelima kroz koje bi kantonalne institucije mogle pružiti stabilniju i dugoročniju podršku sportu.
Ahmede, posljednjih godina ste sve prisutniji u sportu. Odakle interes za sportski menadžment i posebno rad sa mladim igračima?
“Sport me dugo zanima, ali posljednjih godina sam mu se posvetio mnogo ozbiljnije, posebno kroz rad sa mladim igračima. Kada radite sa djecom i mladim sportistima, brzo shvatite da talenat predstavlja samo jedan dio njihovog puta. Potrebni su kvalitetan trening, stručni ljudi, podrška porodice, dobri uslovi, ali i neko ko će pravilno usmjeravati njihov razvoj.
Upravo zbog toga mi je posebno zanimljiv rad sa mladim igračima. Mislim da u Bosni i Hercegovini imamo ogroman broj talentovane djece, ali često nemamo dovoljno uređen sistem koji će taj talenat pratiti od najmlađih kategorija do seniorskog sporta.”
Šta ste kroz taj rad prepoznali kao najveći problem mladih sportista?
“Najveći problem nije nedostatak talenta. Talenta imamo mnogo. Problem nastaje između talenta i ozbiljne sportske karijere. Roditelji često sami finansiraju članarine, opremu, putovanja i turnire. Klubovi se bore sa troškovima, treneri rade u veoma zahtjevnim okolnostima, a mladom sportisti je teško planirati nekoliko godina unaprijed.
Mislim da sistem mora mnogo ranije prepoznati talentovanog sportistu. Ne tek kada osvoji medalju ili napravi veliki rezultat, nego dok se taj rezultat tek gradi.”
Kandidat ste za Skupštinu Tuzlanskog kantona. Ukoliko dobijete povjerenje građana, šta biste konkretno željeli uraditi za sport?
“Jedna od tema kojom bih se želio ozbiljno baviti jeste uspostavljanje stabilnijeg i dugoročnijeg sistema finansiranja sporta u Tuzlanskom kantonu.
Postoje izdvajanja i postoje javni pozivi, ali smatram da nam je potreban sistem u kojem klubovi mogu dugoročnije planirati svoje funkcionisanje. Prvi korak mora biti ozbiljan strateški dokument koji će jasno definisati gdje želimo da sport u Tuzlanskom kantonu bude za pet ili deset godina, koji su nam prioriteti i šta tačno želimo postići.
Dobar primjer postoji u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje je donesen Zakon o sportskim kolektivima od posebnog značaja za ZDK. Volio bih da analiziramo taj model i predložimo odgovarajuće zakonsko rješenje i za Tuzlanski kanton.
Takav zakon mogao bi definisati klubove od posebnog sportskog značaja za Kanton i omogućiti im redovniji i predvidiviji oblik podrške, uz jasne kriterije, kontrolu trošenja sredstava i mjerljive rezultate.
U ZDK-u je Skupština takav zakon usvojila prošle godine, a za podršku sportskim kolektivima od posebnog značaja u budžetu za 2026. planirana su tri miliona KM. To su zaista ozbiljna sredstva i mislim da je to put koji Tuzlanski kanton treba slijediti.”
Ko bi, prema vašem mišljenju, trebao imati takav status u Tuzlanskom kantonu?
“Ne bih volio da zakon bude pravljen tako da zavisi od nečije pojedinačne procjene ili političke odluke. Potrebni su jasni kriteriji: rang takmičenja, tradicija kluba, broj sportista i omladinskih selekcija, rezultati, značaj za lokalnu zajednicu, finansijska transparentnost i drugi parametri.
Ali Tuzlanski kanton već ima klubove koji godinama predstavljaju ovaj prostor na najvišem nivou. U rukometu su tu RK Konjuh i RK Gračanica, u ženskoj košarci ŽKK Jedinstvo i ŽKK RMU Banovići, a u muškoj košarci Sloboda i Basket iz Živinica.
Ima tu mnogo uspješnih klubova i iz ostalih sportova. Moramo nastupiti strateški, ako će Tuzla i Živinice biti naši centri za košarku, Gračanica za rukomet, zašto onda Banovići sa tuzlanskim Jedinstvom ne bi bili za žensku košarku ili npr. Srebrenik za mušku odbojku, Kalesija za žensku po čemu su uvijek bili prepoznatljvi. Zašto Kladanj ne bi slijedio put Cazina pa imao uspješan futsal klub a nedavno su dobili i novu modernu dvoranu. Moramo nastupiti jasno i strateški prema svakom gradu i lokalnoj zajednici.
Posebno mjesto u takvom sistemu morao bi imati i FK Sloboda. Bez obzira na trenutni rang takmičenja, riječ je o klubu velike tradicije i značaja za sport Tuzle i Tuzlanskog kantona. Sloboda je realno uvijek dobijala „mrvice“ iz kantonalnog budžeta a ja smatram da bi klub takvog renomea trebao imati redovna izdvajanja od strane Kantona, jer je to velikan sa naših prostora.
Osim Slobode ne smijemo zapostaviti niti živinički Slaven, Bratstvo, Zvijezdu, Gradinu, Radnički iz Lukavca. Ja bih predložio kriterije pa da se unaprijed zna koliko će koji klub dobiti ukoliko nastupa u 1. ligi Federacije ili nižem rangu, ali i ukoliko izbori promociju u Premijer ligu. Moramo pomoći klubovima ali sistem mora biti jasan i pravedan prije svega.”
Znači li to da biste povećavali izdvajanja za profesionalne klubove na račun manjih klubova i omladinskog sporta?
“Ne. To su dvije različite stvari i obje su potrebne. Jedan dio sistema treba prepoznati klubove koji predstavljaju Kanton u najvišim ili značajnim rangovima takmičenja, ali drugi mora biti posvećen omladinskom i amaterskom sportu.
Ako nemamo škole sporta, omladinske pogone i kvalitetne trenere, za deset godina nećemo imati ni seniorske klubove kojima ćemo pomagati. Zato bih podršku mladima tretirao kao ulaganje u osnovu cijelog sistema.”
Kako bi konkretno izgledala veća podrška mladim sportistima?
“Prije svega kroz jasnu kategorizaciju mladih sportista i program podrške koji ne zavisi samo od jednokratnih javnih poziva. To mogu biti stipendije za najperspektivnije sportiste, sufinansiranje putovanja na državna i međunarodna takmičenja, podrška klubovima za rad omladinskih selekcija, edukacija trenera, ljekarski pregledi i drugi troškovi koji danas često padaju na porodice.
Posebno bih želio da se napravi sistem praćenja mladih sportista. Kada dijete sa 14 ili 15 godina pokaže ozbiljan potencijal, sistem bi trebao znati za njega i pratiti njegov razvoj.”
Radite upravo sa mladim fudbalerima. Koliko često talentovana djeca iz manjih sredina ostanu neprimijećena?
“Dešava se. Veliki klubovi danas imaju razvijen skauting, ali ne možemo očekivati da svaki talenat bude slučajno pronađen.
Posebno u manjim sredinama ima djece koja imaju kvalitet, ali nemaju jednake mogućnosti da igraju jake utakmice, odlaze na turnire ili dođu pred trenere i skaute većih klubova.
Zato razvoj sporta ne smije završavati u nekoliko najvećih gradova. Živinice, Banovići, Lukavac, Gračanica, Gradačac, Srebrenik i druge sredine imaju svoje klubove, škole sporta i veliki broj djece. Potrebno je povezati cijeli sistem.”
Kao ekonomista, kako gledate na priču da za sport jednostavno nema dovoljno novca?
“Uvijek će postojati ograničenja budžeta i zato nije dovoljno samo reći da treba izdvojiti više novca. Važno je znati šta želimo postići novcem koji izdvajamo. Ako klub dobija javna sredstva, trebaju postojati jasni kriteriji, namjena i obaveza izvještavanja.
Zato mislim da su strategija i zakon važniji od pojedinačnih odluka. Kada postoji sistem, klub zna šta može očekivati, Kanton zna šta finansira, a javnost može vidjeti gdje je novac potrošen.”
Koliko privatni sektor može pomoći razvoju sporta?
“Može mnogo, ali ne može zamijeniti institucije. Kao neko ko dolazi iz privatnog sektora znam da kompanije žele ulagati tamo gdje postoji povjerenje, ozbiljan projekat i jasna vrijednost saradnje. Klubovi moraju razvijati marketing, komunikaciju sa sponzorima i profesionalnije upravljanje.
S druge strane, institucije moraju stvarati uslove u kojima sport neće zavisiti isključivo od toga hoće li se određene godine pojaviti jedan ili dva velika sponzora.”
Često se govori o odlasku mladih ljudi. Može li sport biti dio odgovora na taj problem?
“Sport sam neće riješiti odlazak mladih, ali može biti važan dio kvalitetnijeg života mladog čovjeka. Kroz sport dijete dobija društvo, disciplinu, zdrave navike i osjećaj pripadnosti zajednici. Istovremeno, sportski klubovi stvaraju trenere, fizioterapeute, sportske radnike, menadžere i brojna druga zanimanja.
Zbog toga sport ne treba posmatrati samo kroz rezultat seniorske ekipe u subotu ili nedjelju. To je mnogo širi društveni sistem.”
Šta biste smatrali konkretnim rezultatom nakon jednog mandata kada je sport u pitanju?
“Volio bih da se rezultat može izmjeriti. Da Tuzlanski kanton ima jasnu strategiju razvoja sporta, precizne kriterije finansiranja, dugoročniji model podrške klubovima od posebnog značaja, snažniji sistem stipendija i pomoći mladim sportistima i transparentne podatke o tome koliko ulažemo i kakve rezultate tim ulaganjem ostvarujemo.
Tuzlanski kanton ima veliki broj klubova, sportista, trenera i sportsku tradiciju u gotovo svim većim sredinama. Smatram da taj potencijal nije dovoljno samo konstatovati. Potrebno ga je pretvoriti u uređen sistem koji može funkcionisati dugoročno.”
