Skoro svakodnevno čitamo o pojavi mladih i talentovanih igrača porijeklom iz Bosne i Hercegovine širom evropskih klubova. Okosnicu reprezentacije već odavno nam čine igrači ponikli u dijaspori.
Zbog najezde velikog broja mladih igrača širom Evrope svakako smo sretni, ali jednako tako možemo biti i zabrinuti ako u obzir uzmemo činjenicu da na prste jedne ruke možemo izbrojati igrače u reprezentaciji koji su svoj put počeli iz domaćeg prvenstva.
Koliko „Memića“ neće postati novi Amar Memić – nikada nećemo saznati!
Činjenica da je prije samo tri godine nastupao na terenima 1. Lige Federacije BiH u dresu Radnika iz Hadžića a da je danas jedan od najboljih igrača velike Victorije iz Plzena i otkriće naše reprezentacije, sjajna je kada govorimo o karijeri Amara Memića.
Međutim, s pravom se možemo zapitati da li i koliko nekih novih „Memića“ trenutno nastupa u BiH a koji nažalost neće imati sreću poput Amara i umjesto u Victoriji, praškoj Sparti, ili pak Slovanu iz Bratislave – za par godina će u lokalnim kafanama pričati kako su mogli, a danas su vozači brze pošte, neko će upisati fakultet, neko treći sreću potražiti van granica BiH…
Daleko od toga da je samo sreća bila presudna u Memićevom slučaju, jer bez rada, odricanja i kvalitete nema ničega. Amar je imao sreću da je na vrijeme iz Radnika, preko slovenskog Brava stigao do češkog drugoligaša Karvine, sa kojom će još brže izboriti plasman u elitu gdje će tek eksplodirati što će mu u rekordno brzom roku donijeti transfer u jedan od najvećih klubova Češke – Victoriju iz Plzena. Brzo se Memić prometnuo u jednog od najboljih igrača Victorije što ga je dovelo i do reprezentacije BiH, a tek par utakmica bilo je dovoljno da ga navijači smatraju neizostavnim u prvom sastavu za period koji dolazi.
Kada onako iz prikrajka posmatrate Memićevu životnu priču, ne možete a da se ne upitate koliko nekih novih Memića neće imati sreću da se preko nekog Brava ili Karvine otisne put Evrope.
Mladi igrači ne dobijaju šansu, brzo odustanu ili jednostavno polete za novcem
U proteklih nekoliko godina jako je mali broj igrača koji su iz domaćeg prvenstva napravili iskorak u nekoj od evropskih liga, pa čak niti onim koje ne spadaju među „Lige petice“. Nije da ih nije bilo, ali mnogi su vrlo često pravili pogrešan korak, neki nisu dobili pravu priliku, a neki požurili za „kulama i gradovima“.
Više nego jasno je kako treneri u Premijer ligi BiH veoma malo vjeruju mladim igračima koje će istrpiti zarad nekog rezultata u budućnosti pa se često odlučuju za istrošene, limitirane i preplaćene strance. Da im to barem donosi neki značajniji rezultat u Evropi, pa „ni po riječi“, ali je zato sve češća pojava da u klubovima poput Sturma, Malmoa, Salzburga kao nosioce igre vidimo igrače od 18 godina iz vlastitih omladinskih pogona, a navedeni klubovi solidno guraju i u evropskim takmičenjima. Pa ko je onda ovdje lud?
Ako mladi igrači ne mogu dobiti šansu u Premijer ligi, iduća, nešto niža stepenica obično bude 1. Liga Federacije ili 1. liga Republike Srpske u kojima prema pravilima meč moraju početi tri igrača mlađa od 21. godine.
U nekim normalnim okolnostima, premijerligaši bi mahom pojačanja tražila u „prvim ligama“ ali kako u mnogim klubovima nižeg ranga vlada neorganizacija, besparica, životarenje od danas do sutra, izuzetno loša infrastruktura, tako i kod velikog broja mladih igrača dolazi do zasićenja, sve manje želje za fudbalom i odricanjem pa svjedočimo sve češćim slučajevima da karijeru završavaju i prije 25. godine života.
Oni koji u Premijer ligi BiH čak i skrenu pažnju na sebe, umjesto da biraju pravilan fudbalski put za budućnost, najčešće izaberu zov novca.
Bolje Češka i Slovačka za manje para – nego Turska na papiru
Izuzev Amara Memića, teško je pronaći još nekoga koji je u proteklih par godina napravio transfere u slične lige poput Češke, a nerijetko se pokazalo da je upravo to sjajan put za naše mlade igrače.
Prije Amara Memića, svjedočili smo kako je Džeko poslije Željezničara, zatim nakon čeških Teplica i Usti nad Labema stigao u Bundesligu, sve ostalo je historija. ..
I Admir Vladavić, svojevremeno će iz Željezničara preko slovačke Žiline stići do velikog Salzburga. Semir Štilić prije 10-tak godina činio je sjajan tandem sa Lewandovskim u poljskom Lechu iz Poznana. Vladan Kovačević nakon odlaska iz Sarajeva, preko poljskog Rakowa stigao je do Sportinga i sada engleskog Norwicha.
Uvjeren sam da bi npr. Enver Kulašin nakon sjajnih partija koje je proteklih par sezona kao igrač Borca pružao kako u domaćem prvenstvu tako i u evropskim utakmicama – sada dominirao češkom, slovačkom pa i austrijskom ligom, jer se radi o mladom igraču neospornih kvaliteta i ogromnog potencijala.
Ipak, isto tako je činjenica da Slovan Liberec, Ruzomberok ili Jablonec ni u ludilu ne bi mogli iskeširati 700 000 eura na račun Borca koliko je platio turski Gaziantep za igrački karton Envera Kulašina.
I onda naši mladi igrači i ako pokažu kvalitet u domaćem prvenstvu, mahom biraju izdašne ponude najčešće iz Turske. Dolaze u zahtjevnu ligu gdje se rezultat traži odmah! Gdje je pritisak ogroman, gdje nema vremema za čekanje, gdje će treneri teško istrpiti mladog igrača određeno vrijeme, gdje se bogate gazde igraju fudbala kao na „Manageru“ pa nerijetko na kraju sezone promjene kompletan tim.
Javna je tajna da dobar dio klubova u Turskoj mjesecima kasni sa plaćanjem, igračima se često prijeti sporazumnim raskidima ugovora, uz isplatu samo dijela zaostalih plaća. Neki se zatim žale FIFA-i i čekaju ishode višemjesečnih sporova, a drugi se opet zadovolje kada na račun dobiju i barem dio obećanog – jer se i tada radi o izuzetno visokim ciframa. Nerijetko se desi da klubovi proglase stečaj i jednostavno se ugase..
U takvim situacijama kada mladi igrač i ne dobije dovoljno vremena da sazri kao igrač ili da je „na ledu“ i bez dogovorenih primanja – opstaju samo oni mentalno najjači. Čak i oni koji kao takvi „opstanu“ najčešće ne dobace u karijeri dalje od Turske jer srastu sa takvim sistemom. Pojedini u karijeri zatim ostanu i po nekoliko godina u Turskoj ali fudbalski ostanu limitirani, jer su zaista veoma rijetki primjeri da je mladi igrač iz Turske u protekloj deceniji uspio napraviti značajan transfer prema Ligama petice, dok je npr. ogroman broj slučajeva iz Hrvatske, Poljske, Češke, Danske i sličnih liga…
Mulahusejnović, Beganović, Mujkić…igrači su koji lako mogu biti A reprezentativci. Ali…
Amar Beganović, desni bek Sarajeva kompletan je igrač sjajnih kvaliteta. Odgovoran, disciplinovan i igrač koji donosi prevagu na terenu. Da kojim slučajem Beganović nastupa u prosječnom timu austrijskog prvenstva poput Laska iz Linza, Wolfsbergera, Rieda, uvjeren sam da bi sa kvalitetima koje posjeduje bio jedan od najboljih igrača austrijskog prvenstva i kao takav legitiman kandidat za reprezentaciju. Ali isto tako za one koji ne znaju, vrijedi napomenuti da isti taj Amar Beganović i Sarajevu može zaraditi i do tri puta više nego bi to bio slučaj da nastupa recimo u Riedu.
Ne kažemo da Premijer liga BiH vrvi od igrača za reprezentaciju, ali kvaliteta sigurno ima, a reprezentacija bi i kroz one kojih ima i koji mogu, promovisala domaće prvenstvo i potencijalne transfere u budućnosti. Uzemo li za primjer samo naše nedavne protivnike Rumune, na spisku Lucescua pronaći ćete dosta igrača koji dolaze iz Craiove, Rapida, Steaue, odnosno njihovog domaćeg prvenstva.
No vratimo se na suštinu. Ako smo Beganovića naveli kao primjer koji u domaćem prvenstvu zarađuje daleko više nego u srednjem klubu Austrije, ne možemo se npr. ne dotaći Nardina Mulahusejnovića.
Sa 26 godina na leđima, fizičkim predispozicijama i sjajnim osjećajem za gol, uvjeren sam da bi takav Mulahusejnović bio jedan od prvih topnika Češke ili Slovačke i da bi u u karijeri mogao dogurati i do još jačih liga.
Međutim, Mulahusejnović je nakon sjajne sezone u Zrinjskom radije odabrao armenski Noah u kojem će zaraditi daleko više novca. Razumijemo i da Nardin sjajno igra u Evropi i i da je jedan od najboljih igrača svog tima, ali u godinama kojima jeste, bilo je sjajno vrijeme da kroz neku srednju evropsku ligu trasira put ka „Ligi petice“. Ovako, on će biti zadovoljan, prije svega iznosom na bankovnom računu iako nikada neće saznati koliko je zapravo još mogao. Odigrat će još nekoliko sezona i biti egzistencijalno osiguran, ali nikada neće saznati koji su zapravo bili njegovi stvarni limiti, što je pomalo tužna slika našeg fudbala.
Nermin Mujkić iz Sarajeva jedan je od najboljih mladih igrača našeg prvenstva ali veoma teško je očekivati da svoj fudbalski klub u budućnosti nastavi kroz Češku ili Slovačku. Osim toga, uzet ćemo za primjer da jedan slovački Ruzomberok ima godišnji buddžet od 2.7. miliona eura, dok je npr. budžet Sarajeva duplo veći od toga.
Istina, bilo je i slučajeva da su igrači iz domaćeg prvenstva bivali direktno transferirani u „Lige petice“ ali ogromna većina tamo nikada zatim nije pokazala baš ništa, jer je za mnoge to bio prevelik skok.
Da Nermin Mujkić želi sve najbolje svojoj karijeri, igrač njegovog potencijala bi nakon svega pažljivo birao svoj put pa bi ako zaista vjeruje u sebe taj put dalje krčio kroz Austriju, Poljsku, Dansku ili Slovačku. Ovako, vjerovsatno ćemo krajem sezone svjedočiti nekom „,mega transferu“ u Tursku.
Ogromne plate – kao psihološki šok i stagnacija u karijeri
Kada mladi igrač koji u Premijer ligi mjesečno u prosjeku zarađuje 2000 eura, napravi transfer u Altach ili Jablonec gdje dođe na platu od 5000-7000 eura, to se zove prirodan put i sazrijevanje.
Kada mladi igrač iz BiH dođe u Tursku na godišnju platu od 300.000. do 500.000. eura onda to predstavlja o svojevrsni psihološki šok koji se često negativno odrazi na samu karijeru. Čak i kada nepouzdani Turci odbiju isplatiti sve što igrače sljeduje iz ugovora, pa kada im isplate i samo dio, da budemo precizni pa kažemo barem trećinu dogovorenog nova i dalje se za mlade igrače radi o ogromnoj cifri za naše uslove.
Pa kada igrač koji je igrao za par hiljada KM, nekoliko mjeseci kasnije na računu ima stotine hiljada eura – u takvom disbalansu počinje da razmišlja o najskupljim automobilima, egzotičnim ljetovanjima, luksuznim stanovima – pri čemu fudbal pada u drugi plan. Još ako mu se posreći da ima manje ili više redovna primanja, nakon dvije ili tri sezone kod velikog broja njih dolazi do pravog zasićenja i malo ko mašta o dostignućima u karijeri. Reprezentacija, Lige petice, trofeji…sve to nakon par sezona pada u vodu. Turci će veoma lako iskeširati sve što treba u nadi da će iz BiH doći novi Baljić. Ipak, rijetki su primjeri poput Višće koji je u Turskoj postao ikona, ili Amira Hadžiahmetovića koji je uvijek bio miran, čekao svoju šansu i koji je po talentu kakvog neosporno i dalje posjeduje igrač za njemačke Bundeslige. Trenutno je na posudbi iz Bešiktaša u engleskom drugoligašu Hullu
Sjetićemo se ovdje primjera Jasmina Burića iz Čelika od prije skoro 15 godina. Burić je tada kotirao kao najbolji mladi golman lige i skrenuo pažnju jednog izraelskog kluba koji mu je čak ponudio i ugovor. Međutim, kada su Izraelci vidjeli kolika je potencijalna razlika u plati između one koju je imao u Čeliku i one koje mu nude – „povukli su ručnu“. Ne zato što nemaju novca, nego zato što su procjenili da bi za mladog igrača bio svojevrsni šok takvo povećanje plate u kratkom vremenskom periodu.
Česi i Slovaci – trebali bi „kampovati“ u našim prvim ligama
Obzirom na to kakav su trag bh. Igrači ostavili u Češkoj i Slovačkoj u protekloj deceniji, nema sumnje da je za njih BiH izuzetno profitabilno i zanimljivo tržište.
Pa ako nema dovoljno izbora u Premijer ligi BiH, definitivno bi trebali „razastreti“ šatore od Tuzle, preko Travnika, do Bihaća, Novog Grada, Prnjavora do Trebinja, jer je pregršt mladih igrača, nekih novih „Amara Memića“ koju čekaju svoju priliku, svoj put kroz neki njihov Usti nad Labem ili Karvinu…
Mirza Kusturica