Razgovarao: Haris Zilić
Ranije smo već pisali o rukometnom fenomenu iz Stoca, OŽRK Iskra, klubu koji bez dvorane stvara vrlo dobre rukometašice.
Stolac danas ima igračice u PLBiH, ali i van granica BiH, kao što su Taiba Dizdarević, Darija Milanović, također su imali i igračice na regionalnim okupljanjima omladinskih selekcija BiH, a pored toga sve mlađe generacije 2004. – 2009. bilježe odlične rezultate u Ligi Hercegovine.
Jedna iz plejade mladih rukometašica je i 18-godišnja, Amina Šejtanić, koja sa Iskrom ima nekoliko vrijednih rezultata i priznanja, a posebno se izdvaja državno prvenstvo u Tesliću.
Kao i u ostalim krajevima BiH i Evrope, tako je koronavirus i u Stocu zaustavio sve aktivnosti, a o karijeri, trenutnoj situaciji, Amina je govorila za portal Sportske.ba.
“Od malena treniram rukomet. Kao mala uvijek sam voljela sportske aktivnosti, a posebno tu neku vezu sa rukometom. Sjećam se svog prvog susreta sa rukometnom loptom. Razigranosti i ushićenja na sve strane, a ponajviše kada sam rukomet igrala sa svojim najbližim prijateljicama. To su bili posebni trenuci. Od jedanaeste godine treniram rukomet, na zahtjev svog nastavnika, a sadašnjeg trenera Deniela Vojinovića, učlanila sam se u Omladinski Ženski Rukometni Klub Iskra Stolac (OŽRK STOLAC). Tako je sve i počelo. Mnogo sam truda već na početku uložila. Bilo je teško, trebalo se izboriti za svoje mjesto, a taj put nije bio nimalo lagano. Bila sam tada četvrti golman, drugi u svojoj generaciji. Osim trenerske podrške, imala sam podršku i svojih saigračica, kao i golmanica koje su bile starije od mene. Bila sam učesnik na raznim edukacijskim seminarima, sportskim turnirima, kao i velikom broju utakmica po cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama”, opisala je Amina prve rukoemtne korake u razgovoru za Sportske.ba.
Državno prvenstvo u Tesliću ostavilo poseban pečat.
“Također dosad sam osvojila dvije nagrade za najboljeg golmana, dosta ekipnih priznjanja, među kojima bih izdvojila jednu, meni srcu dragu, a to je pehar sa državnog prvenstva u Tesliću, gdje smo osvojili trece mjesto u konkurenciji 2002. godišta, kao i priznanje za najboljeg golmana državnog prvenstva.”
Ni povreda je nije spriječila ljubav prema sportu i rukometu.
“Rukomet treniram već sedam godina i za tih sedam godina osjetila sam veliku ljubav prema ovom sportu. Veliku ulogu igra podrška moje porodice i prijatelja, a ponajviše mog trenera, koji je uvijek bio tu za mene i na tome mu neizmjerno hvala.
U sportu, ali i životu uvijek nas prate padovi i usponi, pa tako i mene. Na jednom treningu sam povrijedila skočni zglob. U tom trenutku samo sam pomislila na to da li ću više ikada zaigrati rukomet. Povreda je bila mnogo teška i posljedice toga sam dugo osjećala, kao i dan danas, ali hvala Bogu sve je prošlo u najboljem redu. Rane su zarasle, a ja sam krenula dalje, puna želje i ambicije osvijetliti obraz roditelja, svog trenera, tima i cijele čaršije.”
Stolac je mala čaršija, ali sportski talentovana, što ističe i naša sagovornica.
“Stolac je malen grad sa mnogo talentovanih mladih ljudi, koji nemaju priliku pokazati ono najbolje. Seniorke su nekako uvijek podučavale pionirke, pa tako i ja zajedno sa svojim timom podučavam cijelu generaciju malih pionirki, koje će jednog dana biti sjajne igračice.”
Izolacija ne smije biti izgovor, a u vrijeme pandemije koronavirusa, najbitnija je volja.
“Rukomet od vas zahtjeva mnogo napora, truda, odricanja i nažalost zbog cijele situacije sa koronavirusom, sve svoje vježbe i treninge radim kod kuće. Mislim da je volja najbitnija, a ko ima volju, taj pronađe put. Ovaj period izolacije me podstakao na neprekidan rad na sebi jer je to jedna od bitnih stavki u rukometu. Mnogo treninga, vježbi, prakse, kako bi naš rad bio što bolji na terenu. Put do zvijezda posut je trnjem, samo želja, rad i ustrajnost će pokazati pravi rezultat, #ostanikodkuće.”