Piše: Haris Zilić

Ne kažu bez razloga za Mundijale da su glavni vid zabave. Upravo na smotrama najboljih fudbalskih selekcija svijeta upoznamo neke nove “simpatije”, “ljubavi”, pamtimo trenutke, golove, situacije…

I tako je bilo sada već daleke 1994. godine. Zeleni anonimusi iz Kraljevine došli su da brane boje Azije. Niko ih nije shvatao ozbiljno, jer nije im nikako u liniji išlo fudbal – Saudijska Arabija.

Ostali su izbezumljeni pod američkim suncem da začuđeno posmatraju simaptičnu azijsku selekciju, koja će na tom Mundijalu ugrabiti dvije pobjede, proći u nokaut fazu, a sebe zapečatiti na listu “redovnih” učesnica Mundijala. Od 1994. godine, propustili su dva vezana u Južnoj Africi i Brazilu, a do Rusije su došli superiorno, peti put u historiji.

Suvišno je tražiti neke fudbalske majstore, poznata imena ili čarobnjake u skupini momaka koji hljeb zarađuju u svojoj Kraljevini.

Sjećaju se Saudijci Amerike, sjećaju se pobjeda protiv Maroka i Belgije, da, savladali su Belgiju u grupnoj fazi sa 0:1. Sjećaju se osmine finala i Švedske, pa u mislima je i onih 8:0 protiv Njemačke u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Nije izbrisan iz sjećanja i duel na Alianz Areni sa Tunisom 2002. godine, a sad ih čeka još jedna lijepa priča.

Otvorit će Mundijal 2018. godine, protiv domaćina Rusije, u grupi gdje ih još čekaju Urugvaj i Egipat.

U SAD su otišli kao anonimusi i autsajderi, u Rusiju stižu samo kao autsajderi, a tada su opasni, žestoki i spremni na lijepe fudbalske priče, kakvu su režirali pod suncem Amerike, prije 23 godine.