Kritikovati Sergeja Barbareza i njegov stručni štab ili na bilo koji drugi način biti nezadovoljan te smatrati neuspjehom osvojeno drugo mjesto u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo mogao bi samo neko ko je lud ili pak previše zlurad…
Možda se možete lično ne slagati sa određenim stvarima, imati drugačije mišljenje kao što je i sam autor ovog teksta u jednom dijelu kvalifikacija, ali jedno je neosporno – Sergej Barbarez napravio je rezultat! Ogroman rezultat. I tu sve počinje i završava. Nema zareza, nema “ali”. Tačka.
Rezultat je time veći kada se zna da je Barbarez sa ekipom pomoćnika i saradnika u godinu dana praktično stvorio potpuno novi tim – rekli bi smo skoro od nule i to prije svega tim za budućmost, mahom sastavljen od igrača koji će zajedno igrati narednu deceniju. I u tako kratkom vremenskom periodu izborio je baraž a od direktnog plasmana na Svjetsko prvenstvo dijelilo ga je tek 12 minuta. Golemo!
Ima li prostora za napredak? Apsolutno – i o tome treba govoriti!
Ako napišemo da prostora za napredak itekako ima i u jednoj općoj realnoj analizi detaljno seciramo stvari na koje treba obratiti pažnju – to nikako ne znači kritiku, nego samo možda drugačiji pogled koji možda svima može pomoći pa čak i samom selektoru. Nažalost, u našoj zemlji se vrlo često i obične analize često shvataju previše lično, kao kritika – iako nam to apsolutno nije cilj.
No, da ne dužimo i da se ne pravdamo. U analizi proteklih kvalifikacija koje su bodovno bile jedne od uspješnijih u historiji reprezentacije , zapazili smo nekoliko bitnih detalja.
Za početak ona najbitnija: Sergej mora pronaći „pakera“ i nekog ko će zadržati loptu, često je pozivanjem i premještanjem igrača sa pozicije na poziciju bio blizu rješenja ali konačno rješenje još uvijek nije pronašao.
Hronični nedostatak prednjeg veznog – boljka koja nas prati kroz cijele kvalifikacije
I pored sjajne predstave u Beču i zalaganja naših igrača, pomalo bolno je bilo gledati nemoć naših igrača nakon izjednačujućeg gola Austrije da uopće dođu do lopte, a tek da je sačuvaju, smire igru, da se pojavi neko ko će narodski rečeno „stati na loptu“, razigrati, naći pravo rješenje…
Ako malo bolje analiziramo, to je problem koji nas objektivno prati kroz cijeli protekli ciklus. Realno, mučili smo se da zadržimo loptu i diktiramo tempo na sredini još od pobjede u Bukureštu na startu kvalifikacija. Posebno je to zatim bilo izraženo protiv Kipra u prvom poluvremenu utakmice u Zenici kada su gosti dominirali na terenu, a onda je selektor Barbarez u drugom poluvremenu pomjerio Hajradinovića sa krila na prednjeg veznog i sve je zatim „teklo poput mlijeka“. Hajradinović se našao na svojoj prirodnoj poziciji, iza sebe je kao osigurače imao dva defanzivna veznjaka i pomaogao je povezati redove, smiriti igru i još pogoditi za pobjednički gol.
Zanemario je Sergej problem koji je bio očit pa po starom nastavio i protiv San Marina u Zenici. Iako na papiru autsajder, mučenje našeg tima bilo je teško za gledati, pa smo tek nakon ulaska Edina Džeke koji se na +37 sa skoro 40 godina na leđima morao spuštati duboko nazad po loptu, jer nije imao nikoga u sredini da kvalitetno odradi taj zadatak pa bio to čak i San Marino.
Na Kipru smo uspjeli prokockati vodstvo od 2-0, ponovo jer nismo imali odgovor na kiparsku dominaciju u sredini terena. Teško je to napisati a kamoli izgovoriti, obzirom da je naš nacionalni tim uvijek raspolagao sa tehnički potkovanim igračima koji su donosili prevagu protiv ekipa koje su najčešće orijentisane na samu trku.
Posebno zanimljiva činjenica jeste da selektor kao da je sve vrijeme tražio kvalitetno rješenje za poziciju prednjeg veznog, ali nikako nije uspio „ubosti“. Nakon povrede Harisa Hajradinovića, posegnuo je za ofanzivnim veznjakom švedskog AIK-a, Dinom Beširovićem koji se kao takav profil igrača aposolutno smatrao logičnim rješenjem, ali je onda na Kipru dobio tek nekoliko minuta, da bi ostao bez poziva već mjesec dana kasnije u ključnim utakmicama protiv Rumunije i Austrije.
Kada je obznanjeno da će Ifet Đakovac zaigrati za BiH, selektor je uzviknuo da je upravo on „to što nam već dugo treba“ a onda je za godinu i pol, isti Đakovac dobio tek jednu minutu sudijske nadoknade. Što se ostalih utakmica tiče, ili je bio povrijeđen ili je u najboljem slučaju ostao na pretpozivu. Barem kod takvih stvari i sam selektor Barbarez bi trebao biti oprezan sa onim što kaže jer uvijek ima masu onih koji će ga kad tad „dočekati“.
Ruku na srce, Đakovac jeste inteligentan igrač sa vicom u nogama, igrač koji zna „sakriti“ loptu, može i zna napraviti višak svojim lucidnim pasovima, a može i pogoditi iz drugog plana. To što za pojedine igra u “tamo nekom” ruskom Agron Togilatiju, to apsolutmo nikakve veze nema i za takve stvari se mogu uhvatiti samo neznalice koje pojma nemaju da npr. Lukas Cerv neizostavan u sredini Češke, nastupa za Victoriu Plzen a ne za nekakav prestižni tim iz „Liga petice“.
Profili igrača poput Đakovca ili Beširevića, dovoljnoi obazrivi defanzivno a ofanzivno takvi da uvijek mogu poremetiti protivnika i zahvaljujući svojim tehničkim sposobnostima diktirati tempo utakmice – itekako su nam trebali u Beču.
Ipak, selektor se odlučio na nešto drugo, dva napadača sličnog tipa (Džeko i Tabaković) i dva veznjaka (Tahirović i Šunjić) koji su imali vraški težak zadatak – preorati i biti odgovoran za dulum i po prostora na Ernst Hapel stadionu.
Iako su svoj posao odradili odlično i bez greške, ne možemo se oteti dojmu da nam je u Bečiu upravo nedostajao profil prednjeg veznog koji će diktirati tempo, spojiti vezni red i napad, sačuvati loptu. Niiti Beširović a niti Đakovac nisu bili ns spisku, a rješenje je možda bilo na klupi.
Ima li Barbarez rješenje? Ima, zove se Kerim Alajbegović!
Obzzirom da je nezahvalno prognozirati i pitanje je da li će se do marta nakon teške povrede vratiti Haris Hajradinović, Sergej Barbarez mora smisliti neko rješenje, a možda ga već ima pred očima, ali ga možda za sada takvim ne vidi.
Kerim Alajbegović profil je modernog veznjaka koji je jednako dobar kao prednji vezni, ali zbog brzine i driblinga koji posjeduje može odigrati i kao krilo, rekli bi smo: mlađa,. bosanska verzija „Floriana Wirtza“.
Najprijje ostaje pitanje da li će Barbarez nastaviti u formaciji sa dva napadača, što po automatizmu znači jedno mjesto manje u veznom redu. Obzirom da bi se do marta u potpunosti trebao oporaviti Kolašinac, Dedić je odradio suspenziju „žutih kartona“ – time se otvara prostor za Memića na lijevom krilu.
Dolaskom Memića na svoju prirodnu poziciju lijevog krila, kao idelna za Kerima Alajbegovića nameće se pozicija u sredini, iza napadača sa ulogom gdje će imati zadatak da poveže vezu sa napadom i sigurno je da mladi igrač Salzburga to i može. Još veća prednost je što dribilnom može napraviti višak i u sredini a nerijetko šutirati i pogoditi kad malo ko to očekuje.
Posebno važno za utakmicu sa Velsom
Sa Velsom smo igrali nekioliko puta i mahom je omjer na našoj strani. Reprezentacija Velsa klasična je otočka ekipa čija se igra zasniva na mnogo trke i snage. Probamo li odgovoriti na isti način, to bi mogao biti naš harakiri. Sa druge stane, ako naša sredina bude stabilna i ako u timu budemo imali barem jednog koji će znati zadržati loptu onda možemo sanjati i o plasmanu na Mundijal.
Za utakmice protiv „otočkih“ ekipa kakav je Vels važno je spremiti tim koji će ih svojim tehničkim mogućnostima, zadnjim pasom, idejom i vicom u igri jednostavno neutralisati.
Barbarez konačno mora shvatiti važnog prednjeg veznog igrača iz više razloga; da se ne mora Džeko umarati i spuštati duboko nazad da bi dobio loptu u noge i kreirao napad. Da bi naša sredina dobila fluidnost i stabilnost. Da bi Tahirović i Šunjić imali olakšanje u igraču ispred sebe koji će doći po loptu i distribuirati je prema krilima u prostor ili prema napadu. Iako je to nekoliko puta pokušavao, taj igrač nije Armin Gigović koji može samo činiti par sa Šunjićem ili Tahirovićem, nije to ni Amir Hadžiahmetović koji je itekako kvalitetan „backup“ za Šunjića. Još manje je to Dario Šarić. Nije čak niti Ivan Bašić koji je za razliku od nabrojanih zna i može povući naprijed pa i zaprijetiti iz drugog plana.
Ali to jeste Hajradinović – za koga je u pitanje u kakvoj je će takmičarskoj formi biti u martu. To jeste i Ifet Đakovac koji podjednako dobro može biti „osmica“ ili partner klasičnom zadnjem veznom ali igrati iza napadača.
To jeste i Dino Beširović koji ima sjajne ofanzivne karakteristike i dobar zadnji pas.
Ali ponajviše od svih to jeste Kerim Alajbegović za koga se navedena pozicija otvara „kao stvorena“ kada Memić zauzme poziciiju uz lijevu, a Bajraktarević uz desnu aut liniju, još kada sve to sa bekova prate Dedić i Kolašinac, onda to može biti fenomenalno, tečno i funkcionalno!
Sa dvojicom u napadu – nešto drugačija priča, ali koja opet može donijeti rezultat
Ipak, odluči li se Barbarez i u baražu hrabro krenuti sa dvojcem u napadu ili u formaciji 4-4-2, onda priča o prednjem veznom pada u vodu. Tada će sav teret biti na dvojcu u sredini, vrlo vjerovatno Tahirović-Šunjić koji će imati zadatak brze distribucije dugih pasova prema napadačima i pravovremenom razigravanju krila i ono veoma važno – neutralisanje protivničkiih napada.
Dobra vijest je što se do marta vjerovatno vraća i Ermedin Demirović pa će Barbarez lako moguće, biti na slatkim mukama u tom slučaju.
Odnosno za koju dvojicu se odlučiti u vrhu napada: Demirović i Džeko nebrojeno su puta pokazali da se sjajno slažu. Ali opet kako ostaviti na klupi Tabakovića koji je u formi života, je li prevelik rizik opet pokušati upravo sa dvojcem Tabaković-Džeko? Najmanje realno je očekivati da dvojac u napadu budu Demirović-Tabaković od početka, a da Džeko bude li bilo potrebe uđe u nastavku jer kako je selektor i kazao na press konferenciji nakon Austrije, Džeko je target igrač i stoga postoji razlog zašto će i i u baražu kod Barbareza skoro pa sigurno biti neizostavna karika u napadu od samog početka.
Da je selektoru lako, definitivno da nije. Izbalansirati između imena i pronaći pravi recept za Velšane neće biti ni malo lako.
Ipak Sergej bi trebao ići od utakmice do utakmice, kao što je i govorio. Zato bi najbolje bilo pripremiti adekvatnu ekipu, formaciju i način igre za Vels, a onda u slučaju prolaska isto učiniti i za Italiju ili Sjevernu Irsku.
I nakon baraža, plasirali se ili ne, selektor će morati težiti pronalasku svojih idealnih 11 i stvaranju formacije koja će biti najkompaktnija i fukcionalna.
Naredna četiri mjeseca za našeg selektora neće biti lagana, analize, popunjene teke, neprospavane noći, mnogo odgledanih utakmica, video analize – sve je ono što čeka Sergeja Barbareza.
Mi se nadamo i vjerujemo da će sve to izroditi u konačnici uspjeh a on se zove plasman na Svjetsko prvenstvo.
Mirza Kusturica
