Iako je relativno još uvijek mlad trener, njegova predavanja su bila među najzanimljivijima na trenerskom seminaru KS BiH.
Bivša legenda Bosne i one prve, posljeratne reprezentacije BiH, Adis Bećiragić, iznio je svoje zanimljivo stanovište i filozofiju trenerskog posla na seminaru koji je u subotu završen na Ilidži.
o Postoji li nešto što Vas razlikuje od drugih trenera?
– Čovjek ako je pametan treba da zna jednu stvar, a to je da je Bog podario znanje onome ko ga traži. Ja sam ga tražio i uvijek ga tražim. Nažalost, ono što mogu da primijetim kod većine ljudi jeste da vrlo brzo kažu – ja to znam, već sam to vidio. Naravno da se zna znanje, ali stvar je u detaljima, kada uđeš u suštinu stvari. Ti kada radiš sa jednim stručnjakom kao što je Bogdan Tanjević pet godina, tebi ostane „samo“ pet rečenica u glavi. Ali, one su osnova i srž svega. Ti ako nemaš tu suštinu, sve ostalo lijepo izgleda, ali je praktično kao kuća bez temelja. Čovjek pravi najveću grešku kada što misli da treba kopirati učitelja od koga uči. Onda nisi trener, nemaš ništa svoje, postaješ kao fotokopir mašina.
o Vas je traganje za znanjem odvelo u SAD na Texax University, gdje ste radili sa jednim od najvećih trenera svih vremena, Bobby Knightom.
– Jeste, otišao sam u Ameriku zahvaljujući bivšem saigraču Harisu Mujezinoviću. Kada je Bobby Knight tek prešao sa Indiana University na Texax, ja sam nazvao Harisa i zamolio ga da mi sredi da radim sa njim bar neko vrijeme. Haris je odmah nazvao Knighta, što je vjerujte mi isto kao da sada nazovete predsjednika Amerike. Da ne preuveličavam, govori jedan jednostavan primjer. Kada sam otišao po američku vizu u Turskoj, a to je bilo dvije, tri godine poslije napada 11. septembra, kada je bilo praktično nemoguće dobiti je, čovjek je uzeo pozivno pismo Bobby Knighta i samo me pogledao. Sljedeće što je bilo jeste da me pitao na koliko godina mi treba viza. I dobio sam vizu na 10 godina. Sve to pričam da bih Vam dočarao šta zaista predstavlja taj čovjek u svijetu. Mjesec dana sam radio sa njim i to je sigurno iskustvo koje je umnogome promijenilo moj život i moje viđenje košarke.
o Pored Bobby Knighta još jedna legenda uticala je na Vaš trenerski put i razvoj. Pet godina ste radili sa Bogdanom Bošom Tanjevićem.
– On mene smatra svojim prijateljem, a ja sam malo dijete za njega. Ja bih rekao da je on moj otac kada je košarka u pitanju. On je jedna ljudska veličina koja me počastila time da me nazove prijateljem.
o Vratimo se malo i na dane kada ste bili igrač. Pravi poznavaoci košarke još uvijek pamte tu sjajnu generaciju Bosne – pored Vas, tu su bili Nenad Marković, Gordan Firić, Dževad Alihodžić, Predrag Danilović…
– Sve dok ne postaneš trener, ne znaš koliko trener voli svog igrača. Ovo govorim jer nikada nisam imao priliku da se zahvalim trenerima koji su od mene napravili igrača i zato ću to učiniti sada. Prvenstveno Mladenu Ostojiću Maksi koji me je učio svemu i davao mi maksimalnu podršku. Koliki je to trener bio govori podatak da je iz jedne generacije od 12 igrača, Maksa napravio sedam vrhunskih košarkaša, što nikada nigdje nije zabilježeno. Ti danas kada iz jedne generacije „izbaciš“ jednog igrača to je kao da si napravio čudo.
o Upravo to sjajna generacija Bosne činila je okosnicu prve samostalne bh. reprezentacije, koja je pod vođstvom Mirze Delibašića 1993. godine na EP u Njemačkoj zauzela osmu poziciju. Za Vas je to tada bilo ravno jednoj od medalja.
– Mi smo bili igrači koji smo prošli školu Bosne. Opet ću pribjeći jednom banalnom poređenju – to vam je isto kao kada želite izabrati 12 najboljih vojnika na svijetu, pa ih tražite među američkom vojskom, koja važi za najjaču na svijetu. Takav je slučaj bio sa Bosninom školom košarke – bilo je isto kao da si prošao specijalnu obuku američke vojske. Nisi mogao biti u Bosni ako nisi sportista, ako nisi čovjek i na kraju, ako nisi – igrač. Danas više nije tako, sve se naopako okrenulo. Drugi su principi rada i shvatanja života. Refleksija onoga što smo mi nosili, ona kultura i ljubav prema sportu i košarci, reflektovana je i na ljubav prema reprezentaciji kada smo igrali za nju. Svako je volio Bosnu i Hercegovinu, ali nama je najvažnije bilo da volimo sport i košarku i da se znamo lijepo ponašati. Lijepo ponašanje je najveći nedostatak današnjih generacija, da se niko ne naljuti. Mislim da smo mi bili poslednji Mohikanci one lijepe, stare škole košarke – rekao je za kraj Bećiragić.